Već skoro osamnaest godina američki bend Wilco nas oduševljava svojim albumima, pjesmama, tekstovima, gitarističkim solažama, razmišljanjima o ljubavi i svijetu koji nas okružuje. U nedjelju 11. ožujka konačno imamo priliku sve to doživjeti uživo i na neki način im svojim prisustvom na koncertu zahvaliti za sve trenutke u kojima se činilo da je njihova glazba najsavršeniji soundtrack našim malim životima. Dakle, u organizaciji ekipe InMusica, Wilco konačno u Zagrebu, i to u paviljonu 9 Zagrebačkog velesajma, gdje je, zbog velikog interesa publike, prebačen s prvobitne lokacije u Aquariusu. Hvala Bogu, rekoše mnogi, jer bi bilo pomalo čudno vidjeti Wilco u takvom prostoru.
Wilco svoje korijene vuče s kraja osamdesetih, kada se pojavom bendova Giant Sand, The Jayhawks, Cowboy Junkies, Uncle Tupelo, prvi put javlja pojam alternative country. Upravo Uncle Tupelov album No depression prvi dobiva tu etiketu kojom će glazbeni kritičari nazvati tadašnji pokret, dok se od kraja devedesetih za ovu vrstu muzike uvažio termin Americana.
Raspadom Uncle Tupelo, nastaju dva benda. Son Volt kojeg osniva pjevač Jay Farrar i Wilco kojeg osniva Jeff Tweedy. Svoj prvi album A. M. Wilco izdaje 1994. godine. Sa zvukom koji je još uvijek uronjen u country rock, album dobiva skromne kritike i prolazi komercijalno nezapaženo. No, već idućim dvostrukim albumom, Being There, Wilco privlači pažnju i publike i kritike. Sama činjenica da se bend odlučio da drugo izdanje bude dvostruki album dala je naslutiti ogroman autorski potencijal i snagu Jeffa Tweedya. Nadograđivanje country rock zvuka s razigranijim aranžmanima, koketiranje s psihodelijom, puhački instrumenti, velvetovski naleti buke, akustične balade, te emotivni i iskreni tekstovi Jeffa Tweedya čine ovaj album prvim remek djelom benda. Osim svega navedenog, album je značajan i po nečemu što će Wilco ponoviti još par puta tokom svoje karijere, a to je otvaranje albuma jakom, pomalo mračnom i dugačkom pjesmom koja vas odmah na početku izravno udara u glavu. Ovdje je to Misunderstood, pjesma koja je i dan danas jedan od koncertnih favorita s poznatim krešendom na kraju, kada publika zajedno s Jeffom urla u nedogled „Nothin'...nothin'.....nothin...nothin'.....". Ako danas slušamo ovaj album, doći ćemo do zaključka da, bez obzira na sva kasnija eksperimentiranja zvukom, ovdje imamo karakterističan zvuk Wilca kojem će se oni na ovaj ili onaj način uvijek vraćati tokom svoje karijere.
A već na idućem albumu Summerteeth, Wilco svoj zvuk nadograđuje The Beach Boys harmonijama, raskošnim gudačkim aranžmanima, te se najviše približava klasičnom pop zvuku. Ovaj, uvjetno rečeno, veseli album Wilca donosi lepršave pop dragulje poput She's a jar, Nothing'severgonnastandinmyway (Again), I'm always in love, Can't stand it, ali i poprilično mračne How to fight loneliness, A shot in the arm i Via Chicago. Ovdje možete vidjeti koncert Wilca iz 1999. godine u cijelosti, te čuti kako je bend zvučao neposredno nakon izlaska albuma:
Godine 2002. izlazi Yankee Hotel Foxtrot, album koji se i dan danas opravdano smatra remek djelom i najboljim albumom benda. Nakon osunčanog zvuka Summerteeth, album započinje opet s dugom, mračnom pjesmom koja se od tihog šuškanja, laganih bubnjeva, distanciranog vokala postepeno razvija u glasno šuškanje, atonalne gitarske udarce i melodičnu pratnju klavira, s još uvijek smirenim vokalom koji pjeva I Am Trying To Break Your Heart. Naravno da se ovakav zvuk nije svidio šefovima Reprise Records, tadašnje diskografske kuće Wilca. Ne vidjevši komercijalni potencijal albuma, diskografski moćnici daju nogu Wilcu, Jeff Tweedy pronalazi rješenje u Nonesuch Records, a ostalo je povijest.
Od strane kritike jednoglasno proglašen remekdjelom, (Pitchfork mu daje 10.0), Yankee Hotel Foxtrot bilježi i odličnu prodaju, te već tada pokazuje koliko su velike diskografske kompanije bez sluha. Mračnija atmosfera prisutna na albumu svakako je bila i plod turbulentnih odnosa u samom bendu (nakon završetka snimanja, bend napušta Jay Bennet). Ipak na albumu nalazimo i bljeskove optimizma u I'm the man who loves you, Heavy metal drummer, Pot kettle black, pa čak i u War on war, dok je balada „Jesus, etc" postala THE pjesma za svakog Wilco fana.
Idući album, A Ghost Is Born logičan je nastavak YHF, samo što je pomalo hladni i eterični zvuk prethodnog albuma zamijenio topliji zvuk benda, gdje u prvi plan dolazi gitara Jeffa Tweedya i njegove prljave solaže (ponajbolji primjer je At least that's what she said), a možda je najprikladnije reći kako je ovo smirenija verzija prethodnog albuma. Bez obzira na povratak organskog zvuka, eksperimenti su još uvijek prisutni. Spiders (Kidsmoke) traje preko deset minuta, a završetak Less than you think predstavlja izlet u drone vode. No album opet dobiva dobre kritike, te Wilco čak osvaja i Grammy za najbolji alternativni album.
Godine 2005. izlazi live album Kicking Television - Live In Chicago i predstavlja novu postavu benda, prvenstveno dolazak Nelsa Clinea i Pata Sansonea. Presjek gotove cijele karijere (izostavljen je samo prvi album, dok su prisutne i dvije pjesma s albuma snimljenih s Billyjem Braggom Mermaid Avenue vol 1 i 2) pokazuje bend u naponu snaga, bez obzira na promjene u postavi.
Dvije godine kasnije izlazi Sky Blue Sky koji je pomalo razočarao dio publike. Totalno nezasluženo. Bez obzira na genijalnost prethodnih albuma koji su donijeli eksperimentiranje s alternativnim žanrovima i imali tu atmosferu otuđenosti tako karakterističnu za prelazak u novi milenij, Sky Blue Sky na jednako genijalan način dočarava potpuno suprotan osjećaj. Već od uvodne Either way imamo sunčan i vedar dan. Kako u prvim stihovima Maybe the sun will shine today, the clouds will blow away, tako i u prozračnom laidback zvuku gitara i klavijatura, a pogotovo u razigranom solu na gitari. Album nastavlja u sličnom raspoloženju koje ponajviše podsjeća na soft rock sedamdesetih, samo bez ljigavih aranžmana i slatkastih tekstova. Dok na Impossible Germany uspijevaju uskrsnuti dugačke gitarske solaže karakteristične za bendove iz sedamdesetih (prva asocijacija je Allman Brothers Band) a da pritom ne zvuče zamorno i dosadno, već pjesma predstavlja vrhunac albuma i cijelog opusa benda. A ujedno je i jedna od rijetkih pjesama uopće gdje pri live izvedbi publika ne pjeva samo tekst, već i melodiju solaža na gitari.
Wilco (The Album) izlazi 2009. i donosi povratak svjetlijem pop zvuku, no ipak slabije nego na Summerteeth. Sve karakteristike Wilco zvuka su tu, i album je pitak za slušanje, ali kao da nešto ipak nedostaje. Ipak, treba izdvojiti Wilco (The Song), You and I na kojoj gostuje Feist, te Bull black nova kao podsjetnik na prljaviji i žešći zvuk s Yankee Hotel Foxtrot.
Konačno dolazimo do posljednjeg, aktualnog albuma The Whole Love, izašlog prošle godine. The Art of Almost je ponovno jaka uvodna pjesma u kojoj kombiniraju elektronski ritam sa žestokom gitarističkom bukom na kraju, te nas odmah na početku ostavljaju bez daha. Ostatak albuma ipak nije toliko radikalan, ali predstavlja bend u najboljem svjetlu. Kao da su nakon svih tih faza i igranja sa žanrovima i zvukom napravili puni krug, te se vratili svom klasičnom zvuku u kojem se ipak čuju tragovi svih tih putešestvija tokom karijere. Razigrane I might, Dawned on me sa simpatičnim spotom u kojem su na trenutak ušli u svijet crtanog filma, i to Popeyea, gitarske Born Alone i Standing O, laganije Black Moon, te pogotovo 12-minutna One Sunday Morning (song for Jane Smiley's boyfriend), svakako su vrhunci ovog albuma koji se prošle godine našao pri vrhu mnogih godišnjih lista albuma.
Moglo bi se još puno toga reći o Wilcu i njihovim albumima, pjesmama, tekstovima, projektima sa strane i tko zna još čemu (recimo, kako je Jeff Tweedy gostovao u vremenskoj prognozi; ili kako se snašao u obradi Black Eyed Peas ), no jedno je sigurno - 11. ožujka imat ćemo priliku vidjeti jedan od svjetski najzanimljivijih bendova na rock sceni, koji možda nema tu medijsku pozornost kao Radiohead, Pearl Jam, R.E.M., da spomenemo samo neke, ali su svakako u istom rangu.
