Središnje mjesto dosad prikazanog dijela filmskog programa sedmog Vox Feminae festivala, koji je počeo jučer u kinu Europa, zauzela je hrvatska premijera trećeg dugometražnog filma Jasmile Žbanić "Za one koji ne mogu da govore".
Naslov filma citat je Ive Andrića kod kojeg su "oni koji ne govore" mrtvi, no, u ovom slučaju i žena silovanih u ratu, poput junakinje dugometražnog prvijenca Jasmile Žbanić, "Grbavice", ali i, primjerice, vukovarskih žena kojima su trebale godine da progovore o zločinima, kako je istaknula Rada Borić tijekom diskusije održane nakon projekcije.
"Za one koji ne mogu da govore" temelji se u potpunosti na istinitom događaju - posjetu Australke Kym Vercoe Bosni.
Novim filmom, ovaj put na engleskom jeziku, redateljica se vraća temi masovnih silovanja u ratu u ponešto drugačijoj formi. "Za one koji ne mogu da govore" temelji se u potpunosti na istinitom događaju - posjetu Australke Kym Vercoe Bosni. Duboko iskustvo koje joj je to putovanje donijelo, ova kazališna umjetnica pretočila je u predstavu "Sedam kilometara sjeveroistočno". Nakon što je vidjela predstavu, Jasmila Žbanić ponudila joj je da po njoj snime film te Kym Vercoe, osim što uz redateljicu i Zorana Solomuna potpisuje scenarij, tumači i glavnu ulogu (odnosno sebe).
Nakon uvodne scene u kojoj je Kym podvrgnuta ispitivanju u policijskoj postaji, slijedi precizno datiran kronološki prikaz događaja iz perspektive protagonistice. Čitav se film temelji na njezinoj naraciji, često u obliku "videozapisa" kojima dokumentira svoje putovanje.
A to je putovanje - iako, barem prema kriterijima protagonističine majke, neobičan izbor za godišnji odmor - turističko, opušteno i prilično bezbrižno. Kym provodi nekoliko dana u Sarajevu, da bi se, potaknuta željom da vidi most iz romana Ive Andrića, uputila u Višegrad. U turističkom vodiču nalazi preporuku za hotel Vilina vlas (u Višegradskoj Banji sjeveroistočno od Višegrada, na što upućuje i naziv predstave) i rezervira noćenje. No, unatoč umoru zbog cjelodnevnog razgledavanja, u hotelu cijele noći ne može zaspati.
Po povratku u Sydney, istražujući na internetu, Kym dolazi do šokantne spoznaje: noć je provela u hotelu u kojem su se tijekom rata odvijala masovna silovanja dvjestotinjak ondje zarobljenih Bošnjakinja. Kako istražuje dalje, doznaje sve više o zločinima i masovnim pokoljima, ali se i susreće s njihovim prešućivanjem te odlučuje da mora nešto poduzeti i vraća se u Višegrad.
Atmosfera je sada posve drukčija. Kym više nije bezbrižna turistica koja razgledava lijep grad bogate povijesti (a tu ljepotu dojmljivo ističe direktorica fotografije Christine A. Maier, redovita suradnica bosanskohercegovačke redateljice), naizgled neokrznut ratom, već žena mučena spoznajom o strašnoj istini. To je dodatno naglašeno time što u prvom dijelu sve vrvi od događaja - natjecanje u skokovima u vodu u Drinu, rock-koncert... da bi za drugog posjeta Višegrad izgledao gotovo sablasno prazan. Lokalno stanovništvo postaje sve sumnjičavije prema strankinji, a na samu naznaku teme o ratnim događanjima, ona nailazi na zid šutnje...
Ovo je film o prešućivanju, poricanju i prepravljanju povijesti za koju bismo svi radije da se nije dogodila.
Ovo je film o prešućivanju, poricanju i prepravljanju povijesti za koju bismo svi radije da se nije dogodila. Vidimo to u ovom filmu - u većoj ili manjoj mjeri - kod policijskog inspektora koji govori da je Vilina vlas bila "rehabilitacijski centar", profesora povijesti koji "nije bio ovdje za vrijeme rata", momka koji Kym objašnjava "sve što treba znati o ovom mjestu", autora vodiča u kojem se hotel preporučuje, ali na neki način i njezine majke koja joj, premda suosjeća kad Kym govori o tome što je doznala, kaže da je to "trebao biti njihov vikend". No Kym Vercoe na to ne pristaje, već svoje istraživanje i kazališni rad smatra mogućnošću da potakne na neku promjenu.
Želju da se neka promjena dogodi spomenula je i redateljica u diskusiji održanoj nakon projekcije, govoreći o okolnostima u kojima je nastao film.
U Višegradu, nekoć višenacionalnom gradu, Bošnjaka danas više nema, no na čitavom području ne postoji nijedno spomen-obilježje na žrtve rata, unatoč zahtjevima nekih nevladinih udruga. Stoga im je je Jasmila Žbanić ovim filmom, kako je rekla "podigla svojevrsni spomenik".
Govoreći o mogućnosti da umjetnost, makar posredno, utječe na promjene, Rada Borić je spomenula kako su nakon filma "Grbavica" u Bosni i Hercegovini žrtve silovanja u ratu dobile zakonski reguliran status civilnih žrtava rata, dok se u Hrvatskoj trenutačno priprema slično rješenje.
Govoreći o mogućnosti da umjetnost, makar posredno, utječe na promjene, izvršna direktorica Centra za ženske studije Rada Borić spomenula je kako su nakon filma "Grbavica" u Bosni i Hercegovini žrtve silovanja u ratu dobile zakonski reguliran status civilnih žrtava rata, dok se u Hrvatskoj trenutačno priprema slično rješenje. A kao jednu od mogućnosti da se žrtvama da mogućnost da govore, navela je osnivanje Ženskog suda za područje bivše Jugoslavije.
Više o tome kazala je Paula Zore, članica koordinacije za organiziranje Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju. Kao zadatke buduće institucije navela je stvaranje suda koji je prilagođeniji žrtvama - odnosno koji im omogućuje da se izraze na način koji njima bolje odgovara te bavljenje zločinima koji nisu institucionalizirani. Taj sud bavio bi se silovanjima u ratu, ali i drugim oblicima nasilja, poput ekonomskog, koje se često i ne prepoznaje kao zločin, istaknula je.
Osim što na taj način žene postaju subjekti pravde, time se utječe i na neke eventualne buduće promjene postojećeg sustava.
Danas i sutra na programu je još petnaestak filmova, a detaljan raspored pogledajte ovdje.
