Hrvatska policija krenulo je odlučno rasvjetljavati bacanje dviju bombi u dvorište vile Ivića Pašalića u zagrebačkim Remetama. Koliko je moguće prosuditi, tri su moguća scenarija. Prvo, radi se o malo žustrijem raspravljanju između Pašalića i nekog njegovog poslovnog suradnika. Druga je mogućnost da je sve to organizirao sam Pašalić, kako bi Mesićeve kritike na svoj račun okrenuo u svoju korist . Jer, napad je najbolja obrana, a Pašalić je stao sipati drvlje i kamenje po Mesiću istoga trenutka kada ga je prvi novinar zapitao za komentar. Treća mogićnost je da je Pašalić doista žrtva pokušaja atentata, i to dvostruka žrtva. Prvo zbog toga što su bačene bombe mogle raniti ili usmrtiti Pašalića ili koga od njegove obitelji, da je koji geler kroz vrata ili prozor dospio do njih. Drugo, Pašalić je žrtva percepcije koja je u najvećem dijelu hrvatske javnosti stvorena o njemu. On je za velik broj hrvatskih građana hrvatski zloduh broj jedan u drugoj polovici devedesetih. Oni ga u svojoj percepciji optužuju za svemoć tajnih službi u to vrijeme, nastavak pljačke u pretvorbi, prisluškivanje novinara i oporbenih političara. Pašalić je za njih glavni negativac u vrijeme neposredno prije, a pogotovo u vrijeme Tuđmanove bolesti. On je, kaže dalje pučka percepcija, apsolutni majstor u prikrivanju tragova, i tako dalje, i tako dalje. Pašalić je bio potpuno svjestan te fame koja se uz njega vezala i veže. Međutim, on cijelo ovo vrijeme ništa ozbiljno ne poduzima da sa sebe skine sve te optužbe!
Zašto? Zato što je dovoljno pametan da zna da je ta fama njegovo najsnažnije oružje i njegova najveća snaga. Ljudi će strahovati od Pašalića ne toliko zbog njegove objektivne moći izvedene iz političke pozicije, veza i utjecaja, nego u prvom redu zbog vlastite percepcije o njegovoj moći, poziciji, utjecaju i vezama, koja je višestruko napuhala njegovu stvarnu moć. A percepcije su podjednako snažne kao i objektivne činjenice. Pašalić ih ne želi demantirati, jer bez te fame o sebi on bi ubrzo i u percepciji ljudi postao ono što u stvari i je – sredovječni, bljedunjavi i proćelavi bivši političar, po struci liječnik, kao i mnogi drugi iz tog miljea. Ili, kako je davno rekao Cesarić:
A kad se sunce malo skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet, kao prvo,
Obično malo, jadno drvo.
Dakle, ma koliko to ružno zvučalo, na izvjestan način on si je sam kriv. Da je na vrijeme i dovoljno glasno argumentirano opovrgao optužbe na svoj račun, da je koristeći znanja iz vremena kada je bio de facto drugi čovjek u državi pripomogao u otkrivanju kriminala, pljačke u pretvorbi i zloporaba represivnog aparata, da je bar jednom iole energično opovrgao da je bio croatian bad guy numero uno – nikakav samozvani osvetnik (ako se o tome radi) ne bi krenuo bacati bombe po njegovom dvorištu.
A ovako – imamo kaznena djela u pretvorbi i zloupotrebe tajnih službi (ili percepciju da se sve to dešavalo!), imamo glavnog osumnjičenika (gorespomenuti I.P.), imamo sporo i neefikasno pravosuđe i – nije nikakvo čudo da je netko (ponavljam, ako se o tome radi) da je netko uzeo pravdu (ili pravdu) u ruke. Iz te vizure, jedino je pitanje – a kako to da netko još ranije nije krenuo sa bombama?!
