Činjenica koja na neki način pokazuje da je netko bio u pravu je cenzura. O tome nam najbolje i dovoljno govori slavno-neslavni Indeks Librorum Prohibitorum, na čijoj su listi bila djela Giordana Bruna, Voltairea, Kopernika, Sartrea, kao i Kanta, Descartesa, Schopenhauera i Nietzschea. Postmoderni lakrdijaš Toj se listi odnedavno priključio i Osama bin Laden, i to putem klasičnog slučaja medijskog prešućivanja. Kad se nedavno, gotovo kao čin obilježavanja šest godina od napada na WTC, u javnosti pojavila njegova najnovija video-snimka, mediji su odmah prenijeli kako Bin Laden svoje borce poziva da i dalje ustraju u ubijanju i kako je Amerikance pozvao da se preobrate na Islam. Naravno, jedina moguća reakcija na takvu jednu vijest može biti – smijeh. Komentar većine gledatelja vjerojatno je bio: Pa što si on umišlja, pozivati nas zapadnjake da prijeđemo na Islam?. U tom horizontu Osama Bin Laden se pojavio kao neka vrsta postmodernog lakrdijaša, te se ujedno dogodila svojevrsna – jedna dotad nemoguća – inverzija: Bin Laden više nije mistični terorist koji plete tajnu islamističku zavjeru, on je odsada ujedno postao smiješan lik koji je toliko naivan da misli kako može Zapad uvjeriti da odsada štuje Alaha. Međutim, moglo bi se s pravom ustvrditi sljedeće: da nije terorist, Osama Bin Laden bi bio izvrstan i itekako relevantan teoretičar. Ne samo da u svom najnovijem govoru koristi čak i 'zapadni' diskurs prema kojemu su Rumsfeld i Cheney okarakterizirani kao 'neokonzervativci' (kao da je pratio recentnu diskusiju o neokonzervativizmu u Francuskoj ili kao da je čitao nedavni intervju Bernarda-Henrija Levya u kojem je ovaj sve lošiji francuski filozof ustvrdio kako se kod islamizma radi o novoj vrsti fašizma), već je vođa Al-Qaide u jednom kratkom odlomku pokazao zašto je teza o 'sukobu civilizacija' (kao da je čitao Samuela Huntingtona) pogrešna, te na primjeru Maroka i židovske zajednice koju su uspjeli očuvati upravo Muslimani pokazao kako je Zapad krivac za najveća zla u povijesti, poput recimo Holokausta. Osim toga, opovrgavajući Huntingtona, Bin Laden spominje primjer Egipta u kojem su Muslimani stoljećima živjeli u mirnom suživotu s kršćanima i zatim navodi kako su kampanje političara, a posebice Hollywooda, od Islama stvorili netolerantnu religiju. Uz sve spomenuto Bin Laden spominje i Busha, Blaira, Browna i Sarkozya kao predstavnike nove ideologije ljudskih prava, a ne libi se ni spomenuti Noama Chomskog kao hvalevrijednog kritičara novog neoliberalnog kapitalističkog poretka.
Unatoč svemu tome, mediji su Bin Ladenov govor uspjeli prezentirati kao govor u kojem Al'Qaida poziva na novo ubijanje i prelazak na Islam. Ni službena reakcija Georgea Busha nije bila mnogo drugačija kad je na skupu APEC-a – gdje je, usput rečeno, u svojoj sada već tradicionalnoj maniri, APEC prozvao OPEC-om, a Australce nazvao Austrijancima – rekao da je snimka podsjetnik u kakvom opasnom svijetu živimo i da je podsjetnik da moramo biti zajedno kako bismo zaštitili naše ljude1. Naravno, taj komentar nalikuje bilo kojem drugom komentaru u kontekstu 'rata protiv terora', i moglo bi se čak ustvrditi kako Bush nije ni slušao Bin Ladenov govor. Ipak, daljnji komentar pokazuje da je Bush barem neke dijelove pomno pratio: Zanimljivo mi je da je na snimci spomenut Irak, što je podsjetnik da je Irak dio rata protiv ekstremista. Ako Al'Qaida uopće spominje Irak, to je zato jer u Iraku žele ostvariti svoje ciljeve, a to je izbaciti nas van2. Cenzurirana poruka U čemu je problem s tom izjavom? Ne toliko u tipičnoj američkoj vanjsko-političkoj propagandi (ona nam je odavno poznata i o njoj dovoljno, ponekad i previše, govori Noam Chomsky), već u tome da Bush samo ponavlja cenzuru koju su već proveli svjetski mediji. Ne samo da Bush do perverzije dovodi umijeće javnog govora (pa sada bin Ladenova kritika američke okupacije Iraka postaje upravo TAJ dokaz da je Bush u pravu), već ovdje imamo i klasični slučaj 'cenzure' koja se ponavlja i u akademskom diskursu. Bin Laden naprosto ne pripada sferi teorije (bilo političke, bilo socijalne) i stoga a priori njegovi stavovi ne mogu biti tumačeni kao jednakovažeći s drugima u nekoj relevantnoj diskusiji. I o tome se ovdje radi, jednako kao što je s 11. rujnom uveden Denkverbot koji nalaže da se uz govorenje o toj 'najvećoj američkoj tragediji' nakon Pearl Harbora uvijek spomene i moralna osuda terorizma i suosjećanje sa žrtvama (pa tome podliježu i kritičari 11. rujna poput Habermasa ili Derride koji se također neće usuditi dati tu političku nekorektnu izjavu: što je nekoliko tisuća žrtava WTC-a spram milijuna mrtvih na Bliskom Istoku, u Africi, Aziji, bilo zbog američke vojne ekspanzije bilo zbog ekspanzije multinacionalnih korporacija), tako se sada uvodi nalog po kojem se govor Bina Ladena može shvatiti jedino i isključivo kao diskurs terorizma. Dakako, razuman odgovor bi bio: Bin Laden si je sam kriv da je odabrao bombe, umjesto pisanja. Međutim, činjenica da su mediji prenijeli poruku Amerikancima da se preobrate i prijeđu na Islam, a da nisu pritom prenijeli Bin Ladenovu poruku da 'kapitalistički sistem pokušava cijeli svijet pretvoriti u leno velikih korporacija pod etiketom 'globalizacije' kako bi se zaštitila demokracija' govori o jednoj dubljoj cenzuri koja želi ustoličiti sasvim specifičan diskurs terorizma. Mediji su umjesto savjeta o preobraćenju na Islam, mogli prenijeti i sljedeći savjet Osame bin Ladena: Kao što ste prije oslobodili ropstva monaha, kraljeva i feudalizma, trebali biste se osloboditi opsjena, okova i uništavalačke moći kapitalističkog sustava3. Činjenica da se to nije dogodilo može jedino značiti da nekome očito odgovara da se i dalje razvija diskurs o 'sukobu civilizacija' umjesto da se odista propita ona teza Jeana Baudrillarda po kojoj je događaj u Svjetskom trgovačkom centru, taj simbolički izazov, nemoralan, a predstavlja odgovor na globalizaciju koja je i sama nemoralna4. Prirodna nepogoda O cenzuri prisutnoj oko 11. rujna govori i film Olivera Stonea koji je htio 'realno' prikazati njujoršku tragediju. Činjenica da se World Trade Center odvija uglavnom u ruševinama srušenih tornjeva i da se nijedan od policajaca tokom cijelog filma niti ne upita: Zašto se ovo dogodilo? nije samo vrhunski primjer holivudske cenzure koja poricanjem i 'brisanjem' onog o čemu se u filmu doista radi (Blizanci se nisu sami od sebe srušili, nego su ih srušili teroristi…, a razlog zašto to jadni policajci ne spominju tokom filma je činjenica da to odmah konzekventno povlači i daljnji odgovor: …a srušili su ih zbog 'naše, američke vanjske politike, pokoravanja svijeta i odnosa prema Drugima, itd.). World Trade Center je ujedno primjer diskursa o terorizmu koji se pojavio nakon 11. rujna – i to upravo na točci u kojoj policajci jednom terorističkom činu pristupaju kao prirodnoj nepogodi, odnosno prirodnoj katastrofi. Zamislimo naivnog gledatelja filma koji nikad nije čuo za 11. rujan: jedina referenca putem koje bi mogao znati da se radi o terorističkom napadu je sjena aviona koja na početku filma gotovo poetski prelazi preko zgrada i ceste (i to je možda jedini dio filma u kojem Oliver Stone uzima distancu spram vladajuće ideologije i nudi jedno drugačije iščitavanje 11. rujna po uzoru na njegov prijašnji film o Kennedyju); sve ostalo što se dogodi u filmu ne razlikuje se po ničemu od bilo koje druge prirodne katastrofe, dok je sličnost sa potresom frapantna. Međutim, u iskušenju smo tvrditi kako ona nije nimalo slučajna. Prisjetimo se nakratko diskursa o jednoj drugoj, 'najvećoj' katastrofi u ljudskoj povijesti – potresa u Lisabonu. Nakon potresa svi su tvrdili kako se radi o najvećem šoku Zapada nakon pada Rimskog carstva. Slično kao i New York 2001. godine, tako je i Lisabon 1755. bio jedan od najrazvijenih gradova na svijetu. Smješten na rubu Europe on je bio idealna početna točka za istraživanje i kolonizaciju, a upravo se putem toga i mogao razviti u jedan od najjačih trgovačkih gradova ispunjen multikulturalizmom i kozmopolitizmom. No onda je došao potres koji je u samo desetak minuta uništio cijeli grad. Paralele [između Lisabona i 11. rujna] su nepobitne. Iznenadnost i brzina napada podsjeća na prirodnu katastrofu. Nije bilo nikakvog upozorenja. Nije bilo ni nikakve poruke. Izostanak i jednog i drugog stvorilo je neku vrstu straha zbog koje smo većina nas osvijestili da, dotad, nismo shvaćali značenje svjetskog terora. Poput potresa, teroristi napadaju nasumično: tko će preživjeti a tko neće ovisi o slučajnostima koje ne mogu biti zaslužene ili spriječene. Odsustvo komentara Ne govori li nam najbolje o vezi s prirodnom katastrofom poruka koja je na CNN-u išla ispod snimke o 11. rujnu: umjesto uobičajenih podataka i vijesti koje simultano idu sa nekim snimkama ovaj put se dogodio presedan u povijesti tog medija, uz slike bez zvuka naprosto je išao natpis: NO COMMENT NO COMMENT NO COMMENT NO COMMENT NO COMMENT NO COMMENT. Nije li upravo taj 'nedostatak komentara' najbolji dokaz da se s 11. rujnom stvorio diskurs koji je terorizam predstavljao kao prirodnu katastrofu? Uzmimo dva uobičajena obrasca reakcije na terorizam i na prirodnu katastrofu. U prvom slučaju reakcija je dosad uvijek bila državna kritika takvih činova, gdje bi onda u nekom klasičnom izvještaju CNN-a ispod snimki terorističkog čina išli napisi o utjecaju tog događaja na burzu, podaci o žrtvama, podaci o stanju u prometu, itd. U drugom slučaju, reakcija je uvijek – šutnja. Jer što reći kad desetak mladih vatrogasaca pogine zbog požara na Kornatima? Može li se nakon toga uopće išta suvislo reći, izuzev iskazivanja sućuti obiteljima stradalih žrtava? Još jednu promjenu paradigme imamo i u službenoj državnoj reakciji na 11. rujan. NO COMMENT se pretvorio u komentar o najvećoj tragediji koja je zadesila Ameriku u njenoj cjelokupnoj povijesti, a izvrsno utjelovljenje tog mišljenja dao je nitko drugi nego George Bush u svom obraćanju javnosti nakon 11. rujna: Dobra večer. Danas su, serijom promišljenih i smrtonosnih terorističkih činova, napadnuti naši sugrađani, naš način života, sama naša sloboda. Žrtve su bile u avionima, ili u svojim uredima; sekretarice, biznismeni i žene, članovi vojske i vlasti; mame i tate, prijatelji i susjedi. Tisuće života odjednom je oduzeto tim zlim, podlim činovima terora. Slike aviona koji se zalijeću u zgrade, požari, velike građevine koje se urušavaju, ispunile su nas nevjericom, ogromnom tugom i tihim, nepopuštajućim bijesom. Činovi masovnog ubojstva smišljeni su kako bi našu naciju doveli u kaos i povlačenje. Ali oni nisu uspjeli; naša je zemlja jaka. Idući dan Bush je dao još jednu – simptomatičnu – izjavu: Promišljeni i smrtonosni napadi koji su se dogodili jučer protiv naše zemlje bili su više od pukih činova terora. Oni su bili činovi rata. I premda se na prvi pogled možda može činiti kako se radi o samo još jednoj izjavi, Bushov zaključak da je napad na WTC bio čin rata unosi jednu novu paradigmu u diskurs o terorizmu. Naime, odgovor na rat može biti samo rat, a nikako policijska akcija. Stoga je i skovan termin War Against Terrorism (Rat protiv terorizma). U vezi s time, Alain Badiou je upozorio kako u prošlosti vlade s obzirom na terorizam – posebice u kontekstu kolonijalizma – nisu govorile o ratu nego o policijskoj akciji. Vlade koje su se morale boriti protiv Baader-Meinhof grupe u Njemačkoj, Crvenih Brigada u Italiji, ETA u Španjolskoj ili IRA u Velikoj Britaniji, u pravilu su svoj odgovor na terorizam opisivale kao 'sigurnosne mjere' ili 'policijske akcije', a nikada nisu koristile termin 'rat'. Američka proklamacija rata nakon 11. rujna, smatra Badiou, samo je dokaz da su Sjedinjene Države privilegirale rat kao sredstvo svog djelovanja.6
Emanacija vječitog Zla Najveći problem u 'naturifikaciji' terorizma je u tome da se uvodi diskurs Zla. Svaki teroristički čin odsad je shvaćen kao čista emanacija nekog onostranog, vječnog Zla, a kao što znamo reakcija na to zlo nikad nije političko propitivanje. Zlo se naprosto ne može propitati, ono je osuđeno na šutnju. Jednom kad terorizam pojmimo kao Zlo onda se više ne možemo pitati zašto su to učinili i postavljati pitanja poput: nije li možda naš sustav vrijednosti doveo do toga? Zapadna dominacija na Bliskom Istoku, u Trećem svijetu, ono što Bush naziva our way of life. I to je razlog zašto je World Trade Center izrazito ideološki film. On ne postavlja ta pitanja. On se, baš kao što su to učinile sve novine nakon smrti vatrogasaca na Kornatima (događaj koji se u suvremenoj hrvatskoj povijesti i svakodnevici poima kao najveća tragedija nakon Domovinskog rata), usmjerava na individualne priče i sudbinu dvoje policajaca, kao da se radi o prirodnoj katastrofi. Dok oni leže u ruševinama, mi upoznajemo njihovu obitelj i prisiljava nas se da suosjećamo s njima. Oliver Stone kao da je htio reći: vidite, to su obični ljudi baš poput vas, s istim problemima i strahovima. Stoga pouka njegova filma i nije ništa drugo nego Bushevo 'ali oni nisu uspjeli; naša je zemlja jaka. Pritom je zanimljivo usporediti reakcije na potrese s reakcijama na 11. rujan. Veliki potres u Turskoj 1999. s oko osamdeset tisuća žrtava doveo je do tvrdnji islamističkih fundamentalista koji su tvrdili kako se radi o Božjoj kazni za sekularnu vladu. Slične reakcije su se pojavile samo dvije godine kasnije, kod još većeg potresa u Indiji. Nakon 11. rujna su pak kršćanski fundamentalisti tvrdili kako su teroristički činovi zapravo kazna za američki sekularizam (o tome nam govori i početna scena u filmu United 93, kad iz ptičje, Božje perspektive, ulazimo u New York, a zatim u sobu terorista: Bog i teroristi na neki su način u dosluhu i u tom smislu se radi o 'Božjoj kazni'). I tu se iznova javlja diskurs Lisabona. Ortodoksni teolozi su potres poimali kao dvostruki dar Neba. S jedne strane, potres je kaznio sve transgresije (u njihovoj vizuri, naravno, ne kolonizaciju, nego prije svega multikulturalizam i sve što dolazi uz to: razvoj trgovine i seksa, dolazak novih mirodija, droga i alkohola na kontinent Europe, itd.), dok je s druge strane potres služio kao pouka svima onima koji su smatrali da je Bog mrtav i da više ne igra nikakvu bitnu ulogu u životu. Blasfemična tvrdnja Pritom je prirodna koincidencija, činjenica da se potres dogodio ni manje ni više nego na blagdan Svih Svetih, dakako, bila tumačena i kao znak – u 18. stoljeću uvijek iznova postoji takva vrsta 'biosemiologije', pretjeranog iščitavanja značenja u Prirodi – da je Bog možda htio pokazati da su sami Sveci, dakle, Inkvizicija koja je tada harala Portugalom, sagriješili i udaljili se od istinskog nauka kršćanstva. Jednako tako, Lisabon je služio i kao upozorenje. Iznova se vratila pomisao na Apokalipsu, premda je postojalo i trezvenih ljudi poput Leibniza koji je ustvrdio kako je jedan Kaligula, jedan Neron, prouzročio više zla nego jedan potres. Najzanimljivija reakcija na potres u Lisabonu svakako je ona Kantova, koja graniči s ingenioznim cinizmom ili istinskom vjerom u prirodnu znanost (unatoč njegovoj moralnoj filozofiji, možda bi se čak trebalo opredijeliti za prvu opciju). Kant je, naime, u jeku teoloških rasprava o razlozima potresa, iznio jednu tada vjerojatno blasfemičnu tvrdnju da su potresi posve prirodne pojave, a kako bi to dokazao čak je ponudio i instrukcije za eksperiment. Sve što je potrebno za mali potres jest dvadesetak kilograma sumpora, otprilike ista količina željeza i zatim to sve zajedno promiješati s vodom i staviti pod zemlju. Kant je otišao čak i dalje od toga i tvrdio kako potresi izuzev zla mogu donijeti i neko dobro: primjerice, otkrivanje ljekovitih mineralnih vrela. Premda je, godinama kasnije, revidirao svoj stav i tvrdio kako su spisi u kojima je hvalio takav optimizam jedini kojih se doista srami, teorija po kojoj su potresi prirodne pojave ključna je za današnje refleksije o terorizmu. Jednako kao što se u 18. stoljeću Priroda konačno morala isprazniti od značenja (potres nije neka vrsta emanacije Boga, kazna ili nešto treće, već prirodna pojava koja se događa zbog sasvim 'objektivnih' geoloških i fizičkih razloga), tako se danas Terorizmu ponovo treba vratiti značenje. To se pak može učiniti jedino onda ako se terorizam prestane shvaćati kao Priroda i to zato jer ono 'prirodno', kako kaže Roland Barthes, nije nikako atribut fizičke Prirode; to je alibi kojim se kiti društvena većina: prirodno je legalnost. Terorizmu možda treba pristupiti i putem jednog drugog eksperimenta, onog koji je ponudio John Rawls u svojoj Teoriji pravde. Kako bismo donijeli doista pravednu odluku o strukturi političkih institucija potreban je 'veo neznanja' (veil of ignorance). U određivanju društva koje je pravedno, trebamo odabrati društvo koje bismo nastanili a da istovremeno ne znamo ništa o samima sebi. Poanta je u tome da moramo odabrati svijet u kojem bismo htjeli živjeti zajedno sa svojom obitelji i djecom, a da ne znamo da li ćemo biti bogati ili siromašni, žena ili muškarac, živjeti u New Yorku ili Kabulu. Radi se, dakako, o verziji liberalne teorije o društvenom ugovoru, i koliko god Rawls – premda mu to nije intencija – pokazuje da je Pravda u tom smislu zapravo nemoguća (jer kako donijeti odluke koje će biti pravedne i ispravne za bilo kojeg subjekta u tom virtualnom društvu za koje ne znamo koji ćemo mi subjekt ispasti), on nudi jednu perspektivu koja se može uvesti u promišljanje terorizma. Nismo li i 'običnim' Amerikancima koji su se našli u četiri oteta aviona mogli ponuditi 'veo neznanja' i ne pokazuje li upravo to da samo američko društvo nije pravedno kao takvo. 11. rujna teroristi su Amerikancima ponudili upravo neku vrstu perverznog vela neznanja u kojem nijedan čovjek koji je to jutro išao na avion nije mogao znati hoće li se naći u otetom avionu ili ne. Zatim se, kao u nekom moralnom eksperimentu koji je mogao sročiti Rawls kako bi odgovorio na pitanje zašto bismo uopće trebali biti moralni (dakako, 'kasni' Rawls za razliku od Kanta nije vjerovao da postoji odgovor na to pitanje), nudi moralna dilema onih putnika s leta United 93. Kako su u međuvremenu već saznali da su dva aviona udarila u WTC, putnici sada imaju opciju djelovati i spriječiti još jedan teroristički čin vlastitim žrtvovanjem. Samoubilački napadi I to je najveća ironija cijele te priče: zar nisu i putnici tog aviona postali bombaši-samoubojice koji su baš poput islamističkih bombaša-samoubojica u smrt otišli zapravo braneći svoje vrijednosti, our way of life? Dakako, postoji jedna bitna razlika: 'pravi' bombaši samoubojice su avion htjeli srušiti kako bi pobili nevine ljude, dok su ad hoc samoubojice srušili avion upravo kako bi to spriječili. No valja se zapitati koji je uopće motiv 'pravim' bombašima-samoubojicama. Ovdje bi se umjesto 'zdravo-razumskih' tumačenja tipa 'oni se ubijaju jer su zaluđeni fanatici' ili visokoparnih kvazi-teoloških tumačenja po kojima se samoubojice zapravo žrtvuju svom Bogu, taj čin trebalo shvatiti u terminima Homo sacera. Nisu li bombaši-samoubojice krajnji dokaz da je danas doista nastupilo 'izvanredno stanje' kako ga poima Carl Schmitt i da je došlo do 'golog života' o kojem govori Giorgio Agamben? Naime, u svijetu u kojem je kontrola nad tijelom (kako je to još pokazao Foucault: putem bolnica, umobolnica, zatvora, škola, itd.) došla do vrhunca jedini izlaz, naizgled paradoksalno, ostaje upravo: tijelo. Čin bombaša-samoubojica u tom smislu treba tumačiti kao nesvjesni čin subverzije biopolitičke paradigme Zapada koji bi se mogao izraziti geslom vraćam ti svojim tijelom!. Koliko se pritom radi o religiozno motiviranom činu pokazuje zanimljiva statistika koja kaže kako je od 1980. do 2001. bilo 188 samoubilačkih napada i da malo njih ima veze s islamističkim fundamentalizmom.8 Štoviše, najveća praksa samoubilačkih napada zabilježena je kod Tamilskih tigrova, marksističko-lenjinističke grupe sa Šri Lanke, čiji članovi doduše dolaze iz hinduističkih obitelji ali se izričito protive religiji (oni su od navedenih 188 napada počinili čak 75). Činjenica da je u javnoj debati posve prešućen – odnosno cenzuriran – taj 'sitan' detalj (pa sukladno tome ne postoji film o onom avionu koji JEST udario u WTC, već postoji United 93, o onom koji NIJE) ne govori samo o tome da se politički značaj samoubojstva želi negirati, već da se značenjem nastoji manipulirati. Zašto ne, recimo, spomenuti da su od 1982-1986., prema statistici, 71 posto bombaša samoubojica iz Hezbolaha bili komunisti/socijalisti, dok je samo 21 posto bilo islamista, a 8 posto kršćana?9 Unatoč tome, u javnom mnijenju tako prevladava mišljenje po kojem su bombaši-samoubojice isključivo religiozni fanatici: upravo u filmu United 93 zaluđeni pilot samoubojica na volan aviona zakači sliku Meke koja mu služi kao inspiracija, što s obzirom na činjenicu da je redatelj radio 'istinit' film ne može biti neideološki čin. Naime, pregledavanjem ostataka aviona ta se slika nije mogla naći jer bi izgorjela, a jednako tako putnici-samoubojice koji su na kraju oteli teroriste telefonskim pozivima svojim obiteljima sigurno nisu mogli navesti taj detalj, budući da, sve do rušenja aviona, nisu ni imali pristup u pilotsku kabinu. Holywood u tom smislu projicira svojevrsni mit o 'plemenitom divljaku': umjesto da podrži društveni ugovor (koji mu nudi SAD, što znači okupaciju Bliskog Istoka i sve što već dolazi uz to) Musliman pilot-samoubojica se odlučio na naivnu vjeru u svog Boga i besmisleno žrtvovanje. Najnoviji govor Osame bin Ladena pokazao je, ako ništa drugo, da to uopće nije točno i da se ne radi o 'sukobu civilizacija' koliko o sukobu protiv globalizacije.
1 Cit. prema: http://www.voanews.com/english/2007-09-08-voa2.cfm 2 Ibid
3 Cit. prema transkriptu Bin Ladenove video-snimke, dostupno na: http://www.nowpublic.com/bin-laden-transcript 4 Jean Baudrillard, Duh terorizma, Libera Libra, br. 9., s francuskog prevela Tatjana Tadić, dostupno na: http://www.attack.hr/libera/br9/baudrillard.htm 5 Susan Neiman, Evil in modern thought, Princeton University Press, New Jersey, 2004., str. 282.
6 Alain Badiou, »Philosophical Considerations of Some Recent Facts«, Theory & Event 6, br. 2, 2002.
7 Roland Barthes, »Roland Barthes o Rolandu Barthesu«, Tvrđa, časopis za književnost, umjetnost i znanost, Zagreb, 2005, prevela Sanja Orehovec, str. 211
8 Talal Asad, On suicide bombing, Columbia University Press, New York, 2007, str. 54
9 Robert A. Pape, Dying to Win: The Strategic Logic of Suicide Terrorism, Random House, New York, 2005, str. 204
