Kvotni sustav predlaže da se u Republici Hrvatskoj do 31. prosinca 2017. godine zaposli po jedna osoba s invaliditetom na dvadeset zaposlenih, što je veliki napredak ako usporedimo sa 2005. godinom kada je zaposlenička kvota bila jedna osoba s invaliditetom na pedeset zaposlenih. Naravno da se navedena pravila ne odnose na fizičke i pravne osobe, odnosno poslodavce koji zapošljavaju manje od dvadeset osoba. Dobra činjenica, no nitko ne govori o najtežem invaliditetu, tako da kvotu može zadovoljiti netko bez prsta, a onaj slijep ili nepokretan pokriven je istom statistikom, što je sramota, rekao je Vojin Perić, predsjednik Saveza slijepih Hrvatske. Zastarjela ponuda Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od početka ove godine daje premala sredstva za poticaje, pa je počelo otkazivanje tim osobama, jer se poslodavcima više ne isplati plaćati osobu s invaliditetom i dodatno honorirati njenoga asistenta. Fondu bi trebalo ukazati na svrhu financiranja zapošljavanja osoba sa invaliditetom na otvorenom tržištu rada, a ne u zaštitnim radionicama, koje država i tako financira, iako većina sredstava fonda ide baš u te radionice. Otežavajuća okolnost je također zastarjela ponuda zanimanja osobama s invaliditetom. Tako npr. za slijepe osobe još uvijek je u ponudi zanimanje telefonista, koje je zapravo nepotrebno. Same slijepe osobe kažu da bi šira i prilagođena ponuda zanimanja osobama s invaliditetom doista olakšala daljnje zapošljavanje. Time bi one bile konkurentnije na tržištu rada, a samo na taj način možemo govoriti o napretku u karijeri.
Foto: Slijepi telefonski operateri mogu se naći još samo na starim fotografijama, ali to zanimanje još uvijek se nalazi na popisu Fonda za profesionalnu rehabilitaciju Pod hitno bi trebalo poraditi na osuvremenjivanju obrazovnih programa u Centru Vinko Bek, (ako se, naravno, radi o obrazovanju slijepih osoba, za koje se ionako neslužbeno kaže kako ih je najteže zaposliti u integriranu okolinu zbog specifičnosti hendikepa), te naravno, osuvremeniti programe obrazovanja osobama sa drugačijim vrstama invaliditeta, na novim zanimanjima, shodno suvremenoj tehnologiji poput informatike. Visoko obrazovanje Sve češća pojava jest i upis osoba s invaliditetom na studij. To je da kako za svaku pohvalu, no, problem koji se javlja na tom planu jest da osobe s invaliditetom pri samom upisu na studij nemaju potrebne informacije u kojem će zanimanju moći biti konkurentne na tržištu rada a u kojem će biti bez radnoga mjesta, jer fizički nisu u mogućnosti raditi zbog posjedovanja invaliditeta, rekla je Tanja Šupe, profesor rehabilitator. Za rješavanje toga problema potrebne su profesionalne službe koje će usmjeravati mlade studente odnosno početnike u traženju studija, koje posjeduju određenu vrstu invaliditeta, na fakultet koji će doista im moći biti od egzistencijalne koristi i koji će im kasnije pružiti zadovoljstvo u radu na tom istom zanimanju. Pri usmjeravanju osoba s invaliditetom ka određenom zanimanju važnu ulogu ima Hrvatski zavod za zapošljavanje, odnosno njegovi djelatnici. Naime, najkasnije do prvog siječnja 2009. godine, svaka područna služba Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje mora osigurati kartoteke za evidenciju i pomoć pri zapošljavanju osobama s invaliditetom i, ili otežane zaposlivosti. Ovakvi će potezi mjerodavnih službi zasigurno poboljšati statistiku nezaposlenosti osoba s invaliditetom. Prema najnovijim podacima Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje, nezaposlenih osoba s invaliditetom evidentirano je 5700, od čega je slijepih i slabovidnih osoba 216. Pri tom ne zaboravimo na činjenicu da sve osobe s invaliditetom iz niza različitih razloga nisu evidentirane pri Zavodu.
Prema riječima Kristine, mlade djevojke iz Zagreba koja je također evidentirana pri Zavodu za zapošljavanje kao nezaposlena osoba s invaliditetom, djelatnici Zavoda ulažu podosta truda kako bi se osobe s invaliditetom integrirale u radnu okolinu. Nameće se pitanje: u čemu je zapravo problem što se tiče visoke stope nezaposlenosti osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj? Kao moguć odgovor nudi nam se nekoliko razloga: osobe s invaliditetom ne posjeduju dovoljno dobra stručna zanimanja koja bi bila konkurentna na suvremenom tržištu rada, zbog stereotipnih mišljenja potencijalnih poslodavaca osobe s invaliditetom ne mogu ostvariti pravo na rad, same osobe s invaliditetom nisu dovoljno motivirane da potražuju posao u integriranoj radnoj okolini ili pak odgovor na ovo pitanje leži u pravnom, odnosno zakonskom problemu. Problemi s invalidninom Važna činjenica je također i ta da osobe sa stopostotnim oštećenjem ostvaruju određena financijska prava, odnosno benefite. Tako, ukoliko nisu radno sposobne, ostvaruju pravo dobivanja takozvane osobne invalidnine. Osobna invalidnina je integrativni dohodak koji se dodjeljuje po Zakonu o socijalnoj skrbi, a kompenzira specifične uvjete praktičnoga djelovanja osobe sa stopostotnim oštećenjem. Dakle, financijski dohodak koji se dobiva na temelju stopostotnoga oštećenja, nije namijenjen radi što bolje egzistencije osobe s invaliditetom već je njegova namjena omogućiti osobi koja zbog fizičkoga ili psihičkoga ograničenja ne može funkcionirati u svim segmentima života, tu nemogućnost kompenzira kroz taj novac. Naime, znamo da smo u životu dužni obavljati niz praktičnih situacija za koje su nam potrebna sva čula. No, osobe s invaliditetom neka od tih osjetila ne mogu koristiti, a žele i moraju što normalnije funkcionirati. Za takve situacije namijenjena je osobna invalidnina, kojom će osoba u određenom trenutku moći platiti osobu, prijevoz, potrebnu administrativnu uslugu..., odnosno tim novcem osoba s invaliditetom moći će platiti određenu uslugu ili pomoć koja joj je potrebna. U Republici Hrvatskoj osobna invalidnina za stopostotno oštećenje iznosi tisuću kuna mjesečno. Naravno misli se na osobu koja je radno nesposobna. Ukoliko osoba s invaliditetom jeste u radnom odnosu tada integrativni mjesečni dohodak iznosi 280 kuna. Hrvatska na dnu Ne zaboravimo da su uvjeti života za osobe s invaliditetom puno specifičniji nego što je to slučaj kod ljudi bez invaliditeta: imaju stalnu potrebu za gradskim prijevozom, za prilagođenom opremom čiju nabavku država ne financira, vrlo često trebaju osobnu asistenciju pri svladavanju određenih prepreka u svakodnevnom životu... Sve te situacije iziskuju posebna financijska sredstva. Budući da su ta sredstva redovita i trajna, to je također jedan od razloga zašto neke slijepe osobe, ili osobe s drugim vrstama stopostotnoga oštećenja ne pristaju na potraživanje radnog mjesta posebice ako se ne radi o stalnom, već zapošljavanju na određeno vremensko razdoblje, jer u tom slučaju ostaju bez osobne invalidnine u punom iznosu od tisuću kuna, a s vremenom moguće i bez radnog mjesta. Treba reći da je mjesečni dohodak od 280 kuna trajan, i ne ovisi o radnoj sposobnosti osobe s invaliditetom.
Za trajno rješavanje problema osobne invalidnine, slijepe osobe predlažu Vladi zakonsko reguliranje isplate mjesečnog dohotka takozvanoga dodatka na sljepoću, koji bi iznosio pedeset posto od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj. Mjesečni dohodak za osobu sa stopostotnim oštećenjem, (konkretno, stopostotnim oštećenjem vida) u nekim drugim zemljama iznosi: Francuska 715 eura, Austrija i Italija oko 600 eura, Njemačka 500 eura (odijeljeno je po saveznim jedinicama), Slovenija 300 eura za potpuno slijepe osobe, dok za slabovidne osobe mjesečni dohodak iznosi 150 eura, Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina 175 eura, Albanija 100 eura, a Hrvatska je na dnu sa iznosom od 38 eura. Dakle, prije samoga uključivanja osoba s invaliditetom u konkurirajuću radnu okolinu potrebno je poraditi na još niz drugih faktora koji su nužni za zadovoljavanje prava svakoga čovjeka, prava na rad koje naravno posjeduju i te osobe. Možda ćemo problem nezaposlenosti osoba s nekom vrstom oštećenja riješiti na taj način da shvatimo kako svi trebamo imati jednake šanse za uspjeh, što jest i želja onih o kojima govori i ovaj članak.
