U Zagrebu je upravo završen 8. međunarodni muzički festival Žedno uho. Jedanaest dana, preko uha pravo u srce žednouhih, slila se bujica tonova iz ruku, šesnaest bendova iscrtanih predjelima cijeloga svijeta. Boston isporučuje abecedu post rocka Cul De Sac, pravac sa ulica New Yorka Brewed By Noon, iz squota u Atlanti drito u galeriju SC-a Black Lips. Post rock, etno free jazz, rockabillsqoutpunk na vrhuncu Žednog uha.
Za one koji su znali bio je to praznik, za one koji nisu mistično iznenađenje. Prigušena svjetla, crni zidovi polukružne dvorane SC-a, stotinjak silueta na podiju, spokojno je iščekivalo možda najveći post rock band Cul De Sac. Piskav zvuk analogne ritam mašine, prožet violinom, kao težak dim ispunio je dvoranu, netko je ispustio vrisak, film je počeo. Zvukom djetinjstva, zvukom trenutka kada si izgubljen, melodijom prve ljubavi, bijesa, sreće, mudro su nas zaveli, otisnuli na pučinu i pustili... Sloboda je bila tu, svatko je plovio u svom moru, i imao samo za sebe soundtrack svog filma. Pitam se, kako su uspjeli svirati jedno, a u isto vrjeme svakom ponaosob potkrijepiti film muzikom. Umjetnost je univerzalna, no ipak u svačijim očima, uhu drugačija, osobna.
The Black Lips
Veličini krastavca između 45-50cm, točan broj zrna u Cedeviti, odojcima na farmi do treće godine života obavezna igračka, poručuju nam sa TV-a, dnevnih novina, naše vođe pokušavaju da nas uvjere da je to jedini način približavanja Evropi, svijetu. Tko zna, možda sve to tako treba biti. No prije krastavca i novih mašina koje broje zrna u pakovanju Cedevite, moramo se naučiti ponašati, osjetiti svijet oko sebe, osjetiti potrebu za odgovornošću, trebamo slomiti niz predrasuda o Evropi i svijetu kojima tako čeznemo da se približimo, treba pobijediti ksenofobiju, homofobiju, treba upoznati ostatak ljudi/kultura na svijetu. Političari i većim dijelom u žuto prefarbani mediji, nam tu ne mogu pomoći. Da li to znači da smo izgubljeni? NE!! U svakom društvu u kriznim, tranzicijskim vremenima uvijek je postojala grupa mladih ljudi filantropa svjesnih svog postojanja i bivanja, koja vjeruje da je umjetnost jedini put za pronalaženje identiteta, upoznavanja, bez straha, drugih kultura, za socijalizaciju. Pored nekolicine u Hrvatskoj su to sigurno Mate, Davorka, Silvija..... okupljeni oko Kulture promjene, odsjeka Studentskog centra. Baš oni su stvorili Žedno uho, suptilno odabrali muzičare, stavali ih na plakat, u &TD, pretočili u žedne uši, pravo u srce Zagreba. Hvala im zato, držimo im fige, pomozimo podrškom, ne dajmo da uho Zagreba bude žedno.
Više:
