Robert Kramer jedan je od očeva koji smatraju da ih državne institucije diskriminiraju zbog sveprisutnog, ne nužno uvijek točnog, uvjerenja da je majka prvi izbor za dijete nakon razvoda roditelja. Još od rujna 2007. godine on i njegova supruga vode dva sudska spora pred zagrebačkim Općinsko-građanskim sudom i to zbog razvoda i određivanja s kime će dijete živjeti. Uvjeren da je tijekom vođenja tih sporova bio diskriminiran po spolnoj osnovi od strane Centra za socijalnu skrb Ivanec, u rujnu 2009. zajedno sa svojim odvjetnikom odlučio je iskoristiti novi Zakon o suzbijanju diskriminacije i podignuti tužbu protiv Republike Hrvatske da bi dokazao kako je Centar bio pristran tijekom određivanja količine vremena i načina na koji će provoditi vrijeme sa kćerkom. Prije donošenja ovog zakona čiji je glavni cilj ostvarenje jednakog postupanja državnih institucija prema svim pojedincima unutar društva, ovakva pravna mogućnost jednostavno nije postojala.
"Centri u pravilu dodjeljuju dijete majci bez obzira na okolnosti. A priori je postavljeno da je majka majka. Ne uzima se u obzir što je bolje za dijete", kaže Kramer koji nije želio iznositi pojedinosti svojeg slučaja zbog zaštite maloljetnog djeteta.
Kramerov odvjetnik smatra da je Zakon o suzbijanju diskriminacije dobar, jer se eventualna diskriminacija ne mora potpuno dokazati na sudu već je tužitelj mora učiniti vjerojatnom. Na taj način se teret dokazivanja prebacuje na drugu, a priori jaču stranu, tj. državu: "Država mora dokazati da nije diskriminirajuće postupala i to je bitna odredba u konkretnim postupcima. U suprotnom slučaju, tužitelj bi imao pred sobom težak posao.
S time se slaže i Ivana Radačić sa Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. Ona obrazlaže da se načelo dokazivanja vjerojatnosti diskriminacije opravdava potrebom zašite slabije strane. S obzirom da ju je teško dokazati, bez ovog instituta ne bi bila osigurana efikasna pravna zaštita jer bi bilo teško očekivati da bi žrtve u tom slučaju utuživale diskriminaciju, objašnjava Radačić.
Luka Mađarić: Ako tražimo od osobe koja je ionako diskriminirana da čeka još pet godina da bi dobila presudu, kako ćemo onda zaštiti njena prava?
"Državne ustanove moraju moći dokazati da nisu postupale diskriminatorno i moraju imati sve dokaze da se ipak nije radilo o nejednakom postupanju", kaže Kramer. On se nada pozitivnom ishodu svoje tužbe, koja ne bi imala utjecaja samo na njegov slučaj već je uvjeren da bi potom i drugi Centri za socijalnu skrb bili prisiljeni promijeniti svoj način rada."Zasad sam jedini pokrenuo ovako nešto pred sudom. Još ćemo vidjeti hoće li će sud shvatiti što to znači učiniti vjerojatnim postojanje diskriminacije i da se druga strana mora braniti", kaže ovaj privatni poduzetnik. Dodaje da, srećom, nema financijskih problema, i da je, za razliku od mnogih drugih ljudi, sposoban izdržati teret plaćanja dobrog odvjetnika i svih troškova koje podrazumijevaju dugotrajni sudski procesi. Osim toga, Robert Kramer je pokrenuo udrugu koja se bavi pitanjima razvoda, zaštite djece i radom državnih institucija. Nedavno je udruga objavila priručnik Najbolji roditelj su roditelji, usmjeren na poticanje i jačanje svijesti o roditeljskoj odgovornosti u uvjetima razvoda i nakon njega. Jedna od glavnih značajki ZSD-a je njegova izuzetna širina. Jednostavno, nema područja društvenog života, odnosno osobe, koja ne ulazi u doseg ovog zakona. Na samom početku navodi sedamnaest diskriminacijskih osnova odnosno kriterija razlikovanja: rasa ili etnička pripadnost ili boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovno stanje, članstvo u sindikatu, obrazovanje, društveni položaj, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko naslijeđe, rodni identitet i izražavanje i spolna orijentacija.
Jurca Malčić: Iako je veliki napredak ZSD-a u njegovu predviđanju više oblika diskriminacije, ostaje pitanje spremnosti žrtava da pokreću proces prijave slučajeva povreda prava
Da bi netko bio žrtva određenog tipa diskriminacije mora posjedovati "potrebnu" karakteristiku, točnije, nema diskriminacije ako nema veze između diskriminatornog postupanja i neke od diskriminacijskih osnova kao što su npr. vjera i spol. Po tim osnovama najčešće su diskriminirane starije osobe, žene, homoseksualci i osobe slabijeg imovnog stanja iako je moguće biti diskriminiran kao muškarac u zanimanju u kojem prevladavaju žene ili kao mlađa osoba u organizaciji gdje se podržava senioritet umjesto postignuća.
Međutim, najveći problem toga zakona zajednički je svim zakonima u Hrvatskoj odnosno pravnom sustavu u cjelini, a to je sporost sudskih procesa. "Ne može se nekog primamljivati da koristi Zakon, ako nemamo uređen sudski sistem u smislu da on na brz i efikasan način donese presudu. Ako tražimo od osobe koja je ionako diskriminirana da čeka još pet godina da bi dobila presudu, kako ćemo onda zaštiti njena prava?", pita se predstojnik Vladinog ureda za ljudska prava Luka Mađarić koji dodatni problem vidi u okruženju odnosno u tolerantnosti hrvatskog društva. "Pitanje je koliko je ljudi spremno javno iznositi nešto što je zapravo privatno, izlagati se dodatnoj stigmatizaciji, i suditi se nekoliko godina, a da je pritom ishod tužbe neizvjestan". Osim nedovoljne informiranosti o Zakonu, koji je stupio na snagu relativno nedavno, 1. siječnja 2009. godine, izlaganje stigmatizaciji i neizvjesnost mogli bi biti objašnjenje za vrlo mali broj podignutih tužbi u godinu dana postojanja Zakona. Prema podacima Ureda za ljudska prava, dosad je podignuto trinaest prekršajnih prijava i dvije kaznene.
S time se slaže i pučki pravobranitelj Jurica Malčić. On se nalazi na čelu institucije koja je zamišljena kao krovno antidiskriminacijsko tijelo u Hrvatskoj.
Od 1. siječnja 2009., kada je Zakon stupio na snagu, pa do 31. ožujka 2009. Pučki pravobranitelj zaprimio je 81 pritužbu građana, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova 64 pritužbe, Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom 10 pritužbi, a Pravobraniteljica za djecu 3.
Zakonom ostaje nedefinirano pitanje tzv. pozitivnog sukoba nadležnosti u slučajevima kod kojih postoji problem istovremene nadležnosti više ustanova, odnosno pravobranitelja ili pravobraniteljica, kod pritužbi na osnovi diskriminacije. Malčić kaže da u praksi dosad nisu imali takav slučaj višestruke diskriminacije koji bi podrazumijevao da se radi o slučaju npr. žene koja je istovremeno invalid i pripadnica manjine. Kako objašnjava, praksa Pučkog pravobranitelja je da se prijave raspoređuju po kategorijama diskriminacije koje se onda po potrebi i dogovoru proslijeđuju posebnim uredima pravobraniteljica.
Fade In: "Na ovom radnom mjestu nema mjeta za vas" (insert). Autor: Slaven Žimbrek
Neznanje i neinformiranost obično idu u paketu, pa tako, prema istraživanju Centra za mirovne studije koje je provođeno u dva navrata u svibnju i prosincu prošle godine, čak četvrtina hrvatskih građana ne zna opisati što je to diskriminacija, a gotovo 60 posto ispitanika ne zna da postoji zakon o njezinu suzbijanju. Istraživanje je polazilo od toga da su glavni "okidač" za diskriminatorno ponašanje predrasude prema određenim društvenim skupinama. Pritom su se najizraženijima pokazale one koje se tiču socijalnog porijekla te političkih uvjerenja.
Skupine koje se izdvajaju po svojoj "različitosti" tradicionalno se stavljaju u nejednak, odnosno nepovoljan položaj u odnosu prema većinskoj "normalnoj" populaciji. "Izdvajajuće" karakteristike koje posjeduju osobe s invaliditetom, pripadnici nacionalnih manjina ili homoseksualci stalni su izvor diskriminacije koja bi se, kako stoji u samom nazivu zakona, trebala suzbiti, iako to zahtijeva dubinske promjene u ukorijenjenom razmišljanju.
Zakon o suzbijanju diskriminacije predstavlja novinu zbog načina na koji je složen, ali diskriminacija ipak nije nepoznat pojam u hrvatskom pravnom sustavu i dosada je u njega bila ugrađena kroz antidiskriminacijske odredbe sadržane u Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, Zakonu o radu, Zakoni o ravnopravnosti spolova, Zakonu o istospolnim zajednicama, Zakonu o državnim službenicima te Kaznenom zakonu.
Posebno zanimljiva novina Zakona je uvođenje institucije udružne tužbe kojom su udruge civilnog društva dobile veliku potencijalnu snagu u borbi protiv nejednakosti. To bi značilo da sudski postupak u svojstvu stranke pokreću osobe i organizacije koje same nisu žrtve povrede prava, već postupak vode u ime zaštite prava skupine ili klase poimenično neidentificiranih osoba. Kako postupke u tom slučaju ne bi vodile o svom, već o "tuđem interesu" ovakva tužba se može smatrati vrstom tzv. actio popularis, tužba u ime naroda. Međutim, do sada nijedna udruga ili organizacija nije pokrenula sudski postupak ove vrste.
Ivana Radačić: Ako je namjera Zakona ne samo da štiti od različitog postupanja, već da stremi supstancijalnoj ravnopravnosti - ostvarivanju jednakih mogućnosti za sve - onda posebnu pažnju treba posvetiti historijski marginaliziranim skupinama
"Civilno društvo po prvi put ima mogućnost sudjelovanja ne samo u sudskom postupku, već i u izrađivanju izvještaja Pučkog pravobranitelja. Ako ne budemo imali dovoljan broj tužbi, odgovornost neće ležati samo na državnim institucijama", kaže Luka Mađarić. On smatra čudnim da se nijedna nevladina organizacija još uvijek nije odlučila na podizanje kolektivne tužbe.
Primjer jedne takve kolektivne tužbe koja bi se u hrvatskim okolnostima mogla činiti prilično začudnom proizašla je iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava, koja se čak nije odnosila na točno određenu žrtvu diskriminacije. Naime, belgijski Centar za jednake mogućnosti podnio je tužbu protiv direktora privatnog poduzeća koji je izjavio da ne želi zapošljavati osobe drugog etničkog porijekla. Europski sud odlučio je da njegove izjave "predstavljaju diskriminatornu politiku zapošljavanja čak i kad žrtvu nije moguće precizirati. Dakle, izjave direktora bile su dovoljne da se prebaci teret dokaza na tuženika. Nedovoljno educiranim hrvatskim sucima, ali i odvjetnicima i pravnicima, ovakvo "kreativno" tumačenje prava moglo bi predstavljati priličnu prepreku, a ukoliko se razvije svijest o svim mogućnostima ovog Zakona, mogla bi se dogoditi paradoksalna situacija da se poveća broj tužbi protiv RH na Europskom sudu nakon iscrpljivanja svih pravnih mogućnosti domaćih sudova. Srećom, odnosno nesrećom, ljudi u Hrvatskoj se jako rijetko odlučuju na pravne bitke uslijed nepovjerenja u institucije, u prilog čemu govore rezultati već spomenutog istraživanja Centra za mirovne studije prema kojem 30 posto ispitanika kao izvor diskriminacije vidi upravo pravosuđe.
