Nasilje u obitelji poprimilo je nezapamćene razmjere. Na to je, kao najproblematičnije područje rodne ravnopravnosti, ukazala pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač Koritnik. Kaže da su izuzetno zabrinjavajući podaci Ministarstva unutarnjih poslova, koji pokazuju da se drastično povećao broj žena žrtava ubojstava koje su ubijene od strane članova njihovih obitelji.
gordana_lukac_koritnik.jpg
Da nešto "smrdi" u državi Hrvatskoj ukazao je i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Žrtva obiteljskog nasilja, koja je zbog njezine zaštite nazvana "A", na tom je sudu dobila spor protiv Hrvatske vrijedan 13 i pol tisuća eura, jer institucije nisu provodile izrečene presude protiv muža nasilnika. Njezina odvjetnica Sanja Bezbradica kaže da se više od pet godina vode postupci protiv nasilnog muža. Čak i kada su neke presude donesene, nisu se provele.
"Postupci pred sudovima trajali su predugo. Premda bi počinitelj nasilja bio kažnjen, kazna nikada ne bi bila izvršena. Izrečena novčana kazna ne bi bila izvršena u cijelosti. Ne bi bila izvršena niti zaštitna mjera psihosocijalnog tretmana. Policija ne kontrolira provođenje zaštitne mjere zabrane približavanje žrtvi nasilja, pa ne možemo reći da je netko provjeravao izvršava li se uopće ta mjera. Bezuvjetna kazna zatvora zbog prijetnji supruzi i policijskoj službenici nije izvršavana. Ni dan danas ove kazne nisu izvršene".
Bezbradica kaže da time nije poslana odgovarajuća poruka, pa je i nasilje nastavljeno. Ističe i da je jedan od problema rješavanja slučajeva nasilja u obitelji nedovoljna osviještenost i nedovoljna edukacija odgovornih.
"Problem je što policija prilikom intervencije povodom poziva za pomoć ne uzima detaljnije podatke od partnera, što zna dovesti do dvostrukog prijavljivanja oba partnera. Iako je policija u svojem radu znatno napredovala, ona selektivno utvrđuje činjenice i to samo one koje su se dogodile neposredno prije poziva na intervenciju, ne ulazeći u širi kontekst. Posljedica je sekundarna i strukturalna viktimizacija žrtve,
Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji predviđa niz mjera kojima se može zaštiti žrtvu nasilja, a samo neke od njih se izriču, i to rijetko
koja zna biti u poziciji da u prekršajnom postupku sudjeluje kao optužena, a tek kasnije, u kaznenom postupku, nakon detaljnije kriminalističke obrade po zahtjevu ili kaznenoj prijavi, sudjeluje kao oštećena u kaznenom postupku. Policija bi trebala biti vrlo aktivna i nadzirati mjeru zabrane približavanja, a ona to često nije. Vjerojatni razlog je nedostatak policajaca."
Problema ima i u pravosuđu. Kao najveći problem Bezbradica ističe da se ne razvija dobra sudska praksa. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji predviđa niz mjera kojima se može zaštiti žrtvu nasilja, a samo neke od njih se izriču, i to rijetko, poput zabrane približavanja, kaže Bezbradica.
"Razlog za rijetko izricanje mjera je pozicija na kojoj se žrtvi ne vjeruje do kraja, ili se ne sagledavaju okolnosti u kojima ona živi. Sankcije su prečesto preblage, pa se njima uopće ne postiže svrha kažnjavanja. Nasilje se nastavlja i postaje intenzivnije."
Žrtve se žale da ne dobivaju adekvatnu zaštitu, pomoć i podršku u centrima, i da se njihovi apeli za pomoć vrlo često omalovažavaju
Ponovno se kao problem javljaju i centri za socijalnu skrb. U konkretnom slučaju, zanemarili su sve činjenice i unatoč svim presudama protiv nasilnog oca preporučili da se dijete i dalje treba viđati s njim. Bezbradica ističe da se žrtve znaju žaliti da ne dobivaju adekvatnu zaštitu, pomoć i podršku u centrima, i da se njihovi apeli za pomoć vrlo često omalovažavaju. Obje strane se upućuje na mirenje, što se u slučajevima obiteljskog nasiljane bi smjelo činiti, tvrdi Bezbradica.
Liječnici obiteljske medicine također bi trebali malo detaljnije razmotriti Protokol o postupanju u slučajevima obiteljskog nasilja. "Rijetki liječnici obiteljske medicine postupaju sukladno Protokolu. Vjerojatno se ne žele "petljati u privatne stvari", pretpostavljajući da će žrtva sama prijaviti nasilje, ako to želi. Takvo ponašanje predstavlja prekršaj. Zdravstvene ustanove za pružanje hitne medicinske pomoći uglavnom poštuju protokol i prijavljuju nasilje policiji."
Pogrešnu poruku šalju i zakoni. Bezbradica navodi da je Prekršajni sud odbio izdati hitne zaštitne mjere njezinoj klijentici jer nije dokazala da je izravno životno ugrožena.
"Sud uopće nije provodio dokazni postupak, a teret dokazivanja je doista nesrazmjeran i nepotreban. Ženama i drugim osobama koje se javljaju zbog nasilja u obitelji ne bi smjele imati obavezu dokazivanja stanja izravne životne ugroženosti."
Bezbradica ističe da zakoni općenito imaju ozbiljnih nedostataka, te da ih je potrebno doraditi.
"Kazneni zakon uopće ne predviđa sigurnosne mjere koje bi štitile žrtvu, pa ih sudovi niti ne mogu izricati. ZKP ima nedovoljno dobro definirane mjere opreza koje bi mogle zaštiti žrtvu, pa ih državno odvjetništvo ne primjenjuje. Zbog navedenog, kao i sporosti postupaka, ozbiljni slučajevi obiteljskog nasilja često završavaju na Prekršajnom sudu, što je također strukturalna viktimizacija žrtve. Sankcije u prekršajnom postupku su blaže, a žrtva više puta mora odlaziti na razne sudove i davati iskaz."
Partnersko nasilje je rodno uvjetovan problem koji se zbog predrasuda uvjetovanih patrijarhalnim odgojem ili drugim razlozima, ne shvaća ozbiljno
Problematičan je i Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, koji, ističe Bezbradica, ne štiti partnere, koji nisu u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, te onemogućava izricanje hitnih zaštitnih mjera.
"Neovisno o nedostacima zakona, mogli bismo bolje koristiti onakve kakvi jesu, a to ne činimo. Razlog je sadržan u činjenici da je partnersko nasilje rodno uvjetovan problem, koji se zbog predrasuda uvjetovanih patrijarhalnim odgojem ili drugim razlozima, ne shvaća ozbiljno. Na razini svih institucija koje se bave žrtvama obiteljskog nasilja nužna je edukacija. Prevencija u smislu odgoja i obrazovanja mladih ljudi od iznimne je važnosti. Kada zakažu ostale mjere, represija mora biti takva da se postigne svrha kažnjavanja, dakle specijalna prevencija u odnosu na počinitelja nasilja, odabirom dovoljno stroge kazne, te generalna prevencija u smislu odašiljanja poruke da se nasilje neće tolerirati".
Bezbradica, kao i Ivana Radačić, pravnica iz Instituta Ivo Pilar, ističu da bi se nasilje u obitelji trebalo tretirati kao kazneno djelo. Radačić ističe da problem predstavlja i to što se nasilje u obitelji pojavljuje i u Prekršajnom zakonu i u Kaznenom zakonu.
ivana_radacic.jpg
Zakon o prebivalištu i boravištu predstavlja poseban problem, jer nema odredbu koja bi štitila žrtve nasilja. Žrtvama je onemogućeno da se legalno sklone na tajnu lokaciju ili da barem primaju poštu u poštanskom pretincu, kako bi se zaštitile od nasilnika, jer hrvatske institucije i pravosuđe ne poznaju takve pojmove.
No, ovo nije i jedini takav slučaj koji je na pravdu čekao u Strasbourgu. Prošle je godine Europski sud za ljudska prava presudio da Hrvatska nije učinila dovoljno kako bi zaštitila živote Mignon Tomašić i njene jednogodišnje kćeri Vanese, koje je 2006. godine pred njihovom obiteljskom kućom ubio nevjenčani suprug i otac Mladen Mesarić. I u ovom slučaju izrečene su mjera psihijatrijskog liječenja i kazna zatvora, no nadležne službe nisu do kraja provele ni tu kaznu i mjeru, pa je cijeli slučaj završio tragedijom koja je Hrvatsku koštala 40 tisuća eura odštete.
I Lukač Koritnik smatra da je, između ostalog, važno kakva nam je kaznena politika. "Naš ured je uočio da je policija prošle godine u prekršajnom postupku od sudova zatražila vrlo veliki broj zaštitnih mjera, a da su sudovi usvojili bitno manji broj. Stoga sam zatražila da u Nacionalnu strategiju zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje 2011. - 2016. uđe i obveza da Visoki prekršajni sud objavljuje pravomoćne odluke vezane za obiteljsko nasilje, kako bi javnost imala uvida u kaznenu politiku u ovom području".
