Odgovaram na tekst Deana Dude koji je na H-Alterovom webu objavljen pod naslovom Zlatarovo zlato 3, a u kojemu autor reagira na tekst glavnog urednika H-Altera Tonija Gabrića na temu sukoba interesa u Ministarstvu kulture.
Gabrić je pisao o tome da su pojedini članovi Vijeća za knjigu i nakladništvo Ministarstva kulture istodobno bili suvlasnici tvrtke Druga strana d.o.o. , nakladnika dvotjednika Zarez, kojemu Ministarstvo kulture dodjeljuje cca 600 tisuća kuna godišnje, zbog čega je i saborsko Povjerenstvo za sukob interesa pokrenulo postupak protiv ministrice kulture Andree Zlatar Violić.
Citiram dijelove Gabrićevog teksta:
Činjenica da Ministarstvo kulture, baš ono ministarstvo koje je zaduženo za medije i medijsku strategiju, bezobrazno ignorira novinare, čak i onda kada se novinari raspituju o stvarima vezanima za medijsku politiku, toliko je apsurdna da ju je teško smjestiti u realnost
"Hrvatski sabor donio je 2004. godine Zakon o kulturnim vijećima. U tom zakonu, u članku 4. vrlo jasno piše da 'član Vijeća ne može biti osoba koja ima udio u vlasništvu ili sudjeluje u upravljanju pravne osobe koja obavlja dužnosti u kulturi iz područja kulturnog vijeća'. Ministrica je početkom svojega mandata, pozivajući se na taj zakon, objavila Javni poziv za predlaganje članova kulturnih vijeća, u kojem je od riječi do riječi prepisala ovu zakonsku odredbu o sukobu interesa.
Ispalo je ipak tako da su članovi i članice aktualnog Vijeća za knjigu i nakladništvo: Nadežda Čačinović, Neven Jovanović, Dean Duda, Jasna Kovačević i Lara Holbling Matković.
Iz pročišćenog teksta društvenog ugovora tvrtke Druga strana d.o.o, usvojenog na skupštini toga društva 20. ožujka 2012. godine, vidi se da je u suvlasničkom odnosu petnaest osoba (među kojima je navedena jedna koja je umrla) koji ravnopravno dijele vlasništvo i eventualnu dobit, te da su među njima - Dean Duda, Andrea Zlatar Violić i Grozdana Cvitan. Ova posljednja potpisala se na društveni ugovor kao predsjedavajuća na skupštini društva. Za one koji ne znaju - Druga strana nakladnik je dvotjednika za kulturne i društvene teme, Zarez."
Razvijajući case-study, Gabrić je pozvao sve prozvane da se očituju i dobio ovakav rezultat: glasnogovornica Ministarstva kulture Nataša Petrinjak uopće nije odgovorila na Gabrićeva pitanja upućena elektronskom poštom, a kratke su komentare dali Grozdana Cvitan i Dean Duda.
Citiram izjave Gordane Cvitan:
"'Mislim da sam prenijela nekome svoj udio u Zarezu', rekla nam je prošloga petka Grozdana Cvitan kada smo je nazvali na kućni telefon, nakon što smo je dva dana bezuspješno pokušavali dobiti u Zagrebačkom holdingu gdje radi kao urednica AGM-ovih izdanja... 'Nisam ih prenijela? Kako sam zaboravila!? Onda ću odmah prenijeti', promijenila je iskaz nakon što smo je suočili s činjenicama."
Duda se, sudeći po Gabrićevom tekstu, očitovao samo o tome zašto Ministarstvo kulture ne dostavlja javnosti tonske zapise za sjednica Vijeća, kazavši da one ne postoje.
Svojim je napadom Duda razotkrio da lijevo, intelektualno, obrazovano i samoprozvano subverzivno krilo ove Vlade, utjelovljeno u liku ministrice Zlatar i njezinih savjetnika, nije baš svjesno što je to novinarstvo i medijska politika. U redu, svjesni su više od HDZ-ovaca, ali to je doista najniži standard za uspoređivanje
Ovdje moram staviti kratku napomenu: Nataša Petrinjak gotovo nikada ne odgovara na novinarska pitanja i meni je iskreno žao što je ova izvanserijski bezobrazna praksa spomenuta tek u sklopu neke savim druge, samo prividno skandaloznije teme. Činjenica da Ministarstvo kulture, baš ono ministarstvo koje je zaduženo za medije i medijsku strategiju, bezobrazno ignorira novinare, čak i onda kada se novinari raspituju o stvarima vezanima za medijsku politiku, toliko je naime apsurdna, da ju je teško smjestiti u realnost. No, ako je riječ o hrvatskoj realnosti, anything goes i s time se valjda moramo pomiriti.
U svakom slučaju, mnogo mi je zanimljivije ponašanje službe za odnose s javnošću Ministarstva kulture, nego priča o sukobu interesa na relaciji MK-Zarez, jer je drugi slučaj samo kolateralna posljedica mentalnog sklopa koji dopušta prvo.
O gospođi Cvitan, koja se ne sjeća posjeduje li Zarez ili ne, teško je reći išta više i pametnije, od onoga što je Cvitan sama rekla o sebi.
Što se Dude tiče, činom odreknuća od suvlasničkog udjela u tvrtki-vlasniku Zareza, pokazao je da razumije prirodu sukoba interesa, što je očekivano za osobu s takvim ugledom. No, po cijelom se tonu i sadržaju teksta koji je potom sastavio, lijepo vidi da ga je vlastito priznanje da je formalno zgriješio toliko pogodilo, da nije odolio porivu da brutalno napadne onoga koji ga je na to "natjerao" objelodanjujući podatke.
Kako god, mislim da je strašno pogriješio napadajući Gabrića, i to ne zato što su mu teze u najmanju ruku sporne, nego zato što je time vjerojatno postigao sasvim suprotno od svoje namjere. Naime, svojim je napadom razotkrio da lijevo, intelektualno, obrazovano i samoprozvano subverzivno krilo ove Vlade, utjelovljeno u liku ministrice Zlatar i njezinih savjetnika, nije baš svjesno što je to novinarstvo i medijska politika. U redu, svjesni su više od HDZ-ovaca, ali to je doista najniži standard za uspoređivanje.
No, prvo o Dudinom obračunu s Gabrićem, koji već dosta govori.
Prihvatljivo je da Gabrićev moral bude glavna tema Dudinog teksta, kao što generalno novinarski moral može biti tema novinarove "žrtve", ali samo u slučaju kada novinar objavi netočne podatke i kada nekog nepravedno i lažno diskreditira
I bez pomnije analize, jasno je da Duda Gabriću zamjera neku vrstu pokvarene novinarske perfidnosti, budući da ga je glavni urednik H-Altera - prema njegovoj priči - nazvao u prijateljskom tonu, te su se siti napričali o neprincijelnim pozicijama Dude i ostalih članova Vijeća naspram Zareza. Duda je, kako se čini, zbog takvog tona razgovora bio iznenađen kad je vidio da ga je Gabrić citirao u svom tekstu i u njemu ustrajao na iznošenju teze o sukobu interesa i netransparentnim postupcima u MK-u. Citiram:
"Zatim smo se temeljito narazgovarali o kulturnoj politici, kriterijima, časopisima, knjigama i portalima, skoro pa i profitnim i neprofitnim medijima. Izložio sam vam smjer u kojem bi trebalo formulirati kriterije, žestio se, koji put i opsovao spominjući PDV na e-knjigu i nakladnike koji cijenu svojih knjiga formiraju isključivo računajući na državu, dakle na otkup za javne odnosno knjižnične potrebe. Pri tome me ni jednom riječi niste upozorili, ni na samom početku niti tijekom trajanja razgovora, da vi, Gabriću, pišete tekst i zapravo uzimate moju izjavu, da se radi o razgovoru s akterom vašeg budućeg teksta, dakle oglušili ste se o temeljni etički ili, ako vam je draže, zanatski postulat. Nastupivši tako gotovo poluprijateljski i moralno uzvišeno, nekoliko ste mi puta zahvalili na informacijama, nekoliko ste me puta savjetovali da što prije otklonim vlastitu interesno-konfliktnu poziciju, a na kraju ste mi, Gabriću, ponudili intervju za H-alter negdje iza 1. svibnja da još jednom temeljito pretresemo sve čega smo se u razgovoru dotakli. Ukratko, Gabriću, odigrali ste bijednu rolu doušničkog novinarstva, zatajili ste svrhu razgovora i vašu autorsku namjeru. S obzirom na vaš istanačani osjećaj za transparentnost, osobito što se profesionalnih novinarskih standarda tiče, slobodan sam vas, Gabriću, nazvati podmuklim manipulatorom i prepustiti onoj savjesti, teretu i ulogu s početka, kao i vlastitom jutarnjem pogledu u zrcalo jer sam pravno i pritužbeno nemaran da vas formalno isporučim milosti etičkog povjerenstva vaše strukovne udruge."
Čak ni Duda ne spori da su ključni objavljeni podaci uglavnom točni - pa ovo vidim kao mnogo pismeniju i stliski kićeniju verziju trivijalnog političkog spina i moram priznati da mi je prilično nelagodno kad vidim da je trend zahvatio i našu akademsku zajednicu
Gabrića jedva poznajem i nemam pojma kakvim se tehnikama služi za obradu sugovornika, no sasvim je sigurno da su njegove moralne obaveze prema Dudi i činjenica da ih je možda prekršio, mnogo manje važne od moralne i zakonske obaveze članova jednog tijela Ministarstva kulture da ne dodjeljuju novac časopisima kojima su vlasnici. Ukratko, prihvatljivo je da Gabrićev moral bude glavna tema Dudinog teksta, kao što generalno novinarski moral može biti tema novinarove "žrtve", ali samo u slučaju kada novinar objavi netočne podatke i kada nekog nepravedno i lažno diskreditira.
Budući da nije - pa čak ni Duda ne spori da su ključni objavljeni podaci uglavnom točni - ovo vidim kao mnogo pismeniju i stliski kićeniju verziju trivijalnog političkog spina i moram priznati da mi je prilično nelagodno kad vidim da je trend zahvatio i našu akademsku zajednicu, odnosno dijelove te zajednice koje inače jako poštujem. Ne shvaćam ni što bi točno Duda, da nije po vlastitom priznanju nemaran, prijavio etičkom povjerenstvu HND-a u "slučaju Gabrić", budući da nijedan etički kodeks novinarske struke ne regulira sve nijanse novinarske komunikacije i da nigdje ne piše "novinar ne smije ljubazno razgovarati sa sugovornikom, kao da mu je prijatelj."
No, najgori dio cijelog teksta vidim u ovome:
Kokošarko- kafanski prijepori po participativnim listama iz Dudinog teksta, zapravo su rasprave na mailing listi članova radnih skupina Ministarstva kulture, na kojoj se Gabrić nikada nije oglasio, iako Duda tvrdi da je ljubomora na projekt LMD-a glavni motiv zbog kojeg se glavni urednik H-Altera počeo baviti Ministarstvom kulture
"U srcu ovoga koruptivnog skandala zapravo je posve drugi problem. Smisao ovog slučaja jest obnovljeno hrvatsko izdanje publikacije Le Monde diplomatique (LMD). I ponavljam, vama Gabriću, kao i svakom zainteresiranom toliko puta dosad, da bih kao član Vijeća podržao hrvatsko izdanje LMD u svakom slučaju i svakom obliku, bez obzira na to tko ga je pokrenuo i dobio od njegove centrale licencu. A kokošarsko-kavanski prijepor koji buja već mjesecima po svim vašim participativnim listama, garniran kuloarskim razgovorima i doušničkim rabotama i raste zajedno sa svim obespravljenim otpuštenim novinarima, skupa s njihovim pitiespijem, preostalim paketom posljedica i reformom medija tek je brutalan veteransko-biološki refleks i sastoji se jedino i samo u razumljivoj frustraciji: zašto su LMD pokrenuli upravo oni koji su ga pokrenuli, za to se na vrijeme prijavili i dobili sredstva. I zato, Gabriću, odigrajte ovu partiju otvorenih karata da svi, da javnost od nje barem minimalno profitira. Pojedimo, Gabriću, porciju transparentnosti do kraja. Treba li LMD bilo kakvu dodatnu preporuku ili drukčije kriterije da bi ugledao hrvatske kioske? Treba li još neko dodatno opravdanje? Mogu, Gabriću, saslušati sve vaše argumente, ali znam, nakon svega, da za njih nemam nimalo strpljenja."
Kao odlična poznavateljica prilika koje Duda spominje; štoviše, kao otpuštena novinarka s pitiespijem, odnosno, sudionica događanja, mogu sa stopostotnom sigurnošću potvrditi da je Duda izvukao jedan stari konflikt koji se doista zbio, ali u kojemu Gabrić uopće nije sudjelovao. "Kokošarsko-kavanski prijepore koji bujaju već mjesecima po svim participativnim listama, garnirani kuloarskim razgovorima i doušničkim rabotama i rastuće zajedno sa svim obespravljenim otpuštenim novinarima, skupa s njihovim pitiespijem, preostalim paketom posljedica i reformom medija... a koji se sastoji jedino i samo u razumljivoj frustraciji: zašto su LMD pokrenuli upravo oni koji su ga pokrenuli, za to se na vrijeme prijavili i dobili sredstva", zapravo je događaj od prije nekoliko mjeseci, kada je nekoliko novinara uključenih u tzv. radne skupine Ministarstva kulture, otkrilo da je MK profesionalno angažiralo nekoliko novinara bez natječaja, zaposlilo dvoje ljudi (među kojima i bivšeg glavnog urednika Zareza) bez transparentnog natječaja i dogovorilo s grupom novinara da će financirati LMD, prije nego što je napravljena medijska strategija i prije nego što je definirano ključno pitanje medijske strategije: Što je to javni interes? Po kakvim se uvjetima to izvelo i čime su kolege zaslužile sve te privilegije, ostavljam da se utvrdi u narednoj kokošarko-kafanskoj-investigativnoj akciji, jer ja smatram da sam dovoljno rekla i da mi nove indiskrecije ne trebaju.
Napokon, onaj tren kad sam doznala za sve to i kad sam shvatila da nitko, uključivši medijskog savjetnika ministrice Zlatar, nema ozbiljno opravdanje - po demokratskim standardima - napustila sam radne skupine i time je ta priča za mene bila završena. Budući da je još nekoliko novinara shvatilo da su služili kao fikus u takozvanoj medijskoj strategiji gospodina Milana F. Živkovića, dok su se odabrani zapošljavali, pokretali novine i honorarno angažirali, radne grupe su se odmah potom raspale.
Da ponovim: kokošarko- kafanski prijepori po participativnim listama iz Dudinog teksta, zapravo su, dakle, rasprave na mailing listi članova radnih skupina Ministarstva kulture, na kojoj se Gabrić nikada nije oglasio, iako jedino njega Duda optužuje za ljubomoru na kolege koji su pokrenuli LMD. Možda je Gabrić istodobno mislio isto što i mi, možda je i negdje drugdje i sudjelovao u istoj vrsti rasprave, ali je nesporno da se inicijacija teme dogodila unutar radnih skupina ministarstva i da "slučaj LMD" uopće nije bio "u srcu skandala", kako to Duda tvrdi, već samo jedna od tema u sklopu prigovora nekoliko novinara na sporne procedure i neetičnepozicije nekih kolega i predstavnika MK-a. Pa se sad pitam - jeli moralno iznositi netočne podatke, da bi se falsificirala srž spora?
Nijedna, baš nijedna razvijena demokratska zemlja, ne financira medije prema kriteriju. Društvo koje se vrti oko novinarstva u Ministarstvu kulture to ne samo da ne razumije, već su i toliko bahati da ne žele saslušati one koji to razumiju
No, pogledajmo ovo:
"Pojedimo, Gabriću, porciju transparentnosti do kraja. Treba li LMD bilo kakvu dodatnu preporuku ili drukčije kriterije da bi ugledao hrvatske kioske? Treba li još neko dodatno opravdanje?"
Ovo pitanje se postavlja zato što Duda očito odlično zna da smo, opet u sklopu radnih grupa, prije nekoliko mjeseci tražili od Ministarstva kulture da odgovore temeljem kakve procedure je LMD dobio njihovo pismo namjere o financiranju, te istog časa dobili odgovor koji uvlas odgovara Dudinim retoričkim pitanjima. Dakle, da se podrazumijeva da LMD treba biti financiran.
Moj je odgovor na ovo isti danas kao i prije nekoliko mjeseci: ovo je nadrealno i ja ne mogu vjerovati da akter ovakvih događanja nije, recimo, Hloverka Novak Srzić, nego baš Duda i ljevičarsko društvo koje drži Ministarstvo kulture.
Određivanje što je u medijskoj politici od javnog interesa, i dodjela proračunskih sredstava, naprosto NISU samorazumljivi prema nečijoj diskrecijskoj ocjeni. Novci se ne dodjeljuju prema nečijoj inspiraciji i osobnom razumijevanju prirode stvari, nego sukladno zakonskim aktima u kojima je točno zapisano što je javni interes i po kakvoj se proceduri odlučuje tko se u definiciju uklapa. Neke zemlje drže da država treba suportirati ideološki pluralizam, pa financiraju od ultradesnih do ultralijevih medija, neke da treba suportirati sve koji dokažu da se iz nekog razumljivog razloga nisu sami u stanju financirati, i tako dalje, da ne duljim, ali nijedna, baš nijedna razvijena demokratska zemlja, ne financira medije prema kriteriju da su po ukusu onome koji je na vlasti. Društvo koje se vrti oko novinarstva u Ministarstvu kulture to ne samo da ne razumije, već su i toliko bahati da ne žele saslušati one koji to razumiju.
Kad definira javni interes i razloge zašto će nekome dodjeljivati novce, a nekome ne, država naprosto mora dati jasna i razumljiva objašnjenja i osigurati pravednu i transparentu proceduru, a to se nikada nije dogodilo, pa tako ni u slučaju LMD-a
Ako smo se ranije prešutno dogovorili da se mi, koji imamo primjedbe na ovakvo stanje stvari, povučemo u tišini - shvaćajući da su otpori preveliki, a trud uzaludan - i ako baš nikada javno nismo potegnuli ovo pitanje - čemu onda Dudin tekst u kojemu izravno vrijeđa sve nas koji smo zastupali drugačije stajalište? I to još bez navođenja imena, kao neizravna poruka onima koji će se sami prepoznati, ali će šutjeti da se ne bi ponovno izložili.
Cijeli problem LMD-a, kojeg smo zakopali, leži u tome što činjenica da je to odlična novina nema ama baš nikakve samorazumljive veze s odlukom da je država financira, a ta se novina, prema identičnim izjavama suvlasnika LMD-a i nadležnih u MK-u, financira upravo i samo iz tih razloga. Pitam se - kako su znali da će se razumjeti? Intutitivno? Kako nijednom drugom novinaru nije palo na pamet da dođe u Ministarstvo kulture i kaže da nosi nešto od javnog interesa? Kako se to uopće radi? Dobar dan, ja sam Nataša Škaričić, dajte mi novce jer sam dobra novinarka? Dobar dan, imam odličnu franšizu, biste li je financirali?
Ukratko, kad definira javni interes i razloge zašto će nekome dodjeljivati novce, a nekome ne, država naprosto mora dati jasna i razumljiva objašnjenja i osigurati pravednu i transparentu proceduru, a to se nikada nije dogodilo, pa tako ni u slučaju LMD-a.
Ako za dvije godine na vlast dođe HDZ i kaže da ne želi financirati LMD, nego će još jače podupirati Hrvatsko slovo, s jednako neproničnim objašnjenjem s kojim se danas financira LMD, to - nažalost - neće biti nikakav skandal. Skandal je što sadašnja vlast nije osigurala da se stvari događaju po drugačijoj matrici nego u vrijeme HDZ-a.
Na kraju, još jednom pozivam ljude iz Ministarstva kulture da objasne zašto je intelektualno nesporno da je LMD od javnog interesa. Da nije od javnog interesa po propisima, to smo već utvrdili.
Skandal je što sadašnja vlast nije osigurala da se stvari događaju po drugačijoj matrici nego u vrijeme HDZ-a
Ono što jest nesporno, to je da je Ministarstvo kulture potpuno podbacilo u pogledu medijske politike i da je tragikomično kad se hvale LMD-om. Uzmimo samo katastrofalno stanje na HRT-u, najvažnijem javnom mediju u zemlji: u godinu i po dana uspjeli su doći do dva dograđena programa, koji se već raspadaju, i do potpuno nereformirane osnove televizije, Prvog programa.
Kad netko s takvim rezultatima ima petlje reći da se razumije u javni interes u novinarskim medijima i da je bilo što u njegovim odlukama nesporno, pa onda i van domašaja javne rasprave, možemo biti sigurni da se radi o običnom klijentelističkom bullshitu.
Duda je kao muflon nasrnuo u obranu tog bullshita i - premda iskreno vjerujem da toga nije do kraja svjestan - na kraju napravio štetu i onima koje brani.
