Eurokaz: TITO KAO LOGO

Kad je nedavno rodbina Josipa Broza Tita odlučila zaštiti njegov lik i djelo, stvarajući od njega svojevrsni trademark, definitivno je bilo potvrđeno da Tito danas funkcionira prije svega kao označitelj. Slično poput već otrcanog i izlizanog Che Guevare. Kad je osvanula najava da će Eurokaz kao svoju temu uzeti upravo Tita, i kad su se po Zagrebu pojavili plakati s njegovim likom, sukladno tome trebalo je očekivati – ništa. Naime, za razliku od želje organizatora, Tito nije uzrokovao svojevrsni proces normalizacije (kako glasi ta trendy-novokovanica) i suočavanje s prošlošću, odnosno ponovno promišljanje Tita. Eurokaz je protekao kao i svaki drugi (sudeći prema odazivu publike još lošije), a Tito je ostao tek tematski okvir s kojim većina predstava – osim na označiteljskoj razini – nije imala nikakve veze.

Dugo najavljivana predstava Tito, stanoviti dijagrami čežnje, u režiji trojice makedonskih redatelja po predlošku Slobodana Šnajdera i pod nadzorom umjetničkog voditelja Branka Brezovca, bila je već hvaljena i prije same izvedbe i to samo zato jer je zbog nje ministar kulture u makedonskoj vladi Ilirijan Bećiri podnio ostavku. On je, naime, nakon premijere predstave odlučio da se ona zabrani, uz obrazloženje da nije od nacionalnog interesa za Makedoniju. Taj njegov potez se ne može nikako drugačije okarakterizirati nego kao glup, ne samo zato jer sama predstava nije nikakva emanacija neke nove Internacionale koja se bori protiv nacionalnih interesa, već i stoga jer je upravo tim aktom zabrane pridonio njezinoj velikoj popularnosti. Međutim, jedina i najveća provokativnost predstave je u eksplicitnoj golotinji, dok na političkom planu u načelu ne donosi ništa novo. Malo ironiziranja općepoznatih mjesta iz historije komunističkog pokreta u Jugoslaviji (Tito kod Staljina, Tito i čilas), te nekoliko referenci na historijske činjenice.

Njemačka predstava Put u Jeruzalemsko, premda ambiciozno zamišljena, ostala je tek na razini kakvog skeča koji ni na koji bitan način ne progovara o fenomenu Tita, niti daje ikakve relevantne filozofske ili politološke refleksije o Jugoslaviji. Predstava Katalog heroja ruske skupine Akhe, slično tome, bila je - premda jako hvaljena od svih strana – tek vizualno atraktivan i moderan show/eksperiment koji također ni na koji bitan način nije progovorio o Titu. No uspjeh Eurokaza, možda paradoksalno, treba sagledati upravo u tom neuspjehu. Premda to vjerojatno nije bila želja samih organizatora, barem ne po uvodnicima i izjavama, oni su od Tita uspjeli stvoriti fluidni označitelj koji je mogao dozvati bilo koje označeno i u tom smislu proizvesti jednu gotovo bahtinovsku polifoniju značenja. Prednost toga je izbjegavanje ukrućenih i okamenjenih značenja o velikim vođama koja najčešće završavaju u mitologizaciji i jeftinoj psihologizaciji (npr. Hitler je bio diktator jer ga otac nije volio, Mussolini jer je imao kompleks zbog svoje visine, Hitler i Staljin su bili impotentni i latentni homoseksualci, itd.). Nasuprot tome, Eurokazov Tito je mogao biti sve. Od nekog pčelara u Galeriji SC-a, preko plesača u ZKM-u do zelenih laserskih zraka u ITD-u. Međutim, problem tog pristupa je u tome da se gotovo posve odlutalo od teme festivala – samog Tita.

To dokazuje i predstava Felixa Ruckerta, Tito u Indiji. Izuzev naslova u njoj se nigdje ne pojavljuje niti Tito niti bilo kakva referenca na njega. To nije ni moguće, jer se ona sastoji isključivo od plesa, pokreta, zvukova, glazbe i sjena. No ako u obzir uzmemo još jedan važan element, možda bismo mogli saznati gdje se – makar redatelju nesvjesno – nalazi mjesto Tita. To smo u ovom slučaju mi, odnosno publika. Tito u Indiji u tom smislu nije ništa drugo nego reminiscencija na Tita u Koreji. Kao što je on tada sjedio pred jadnom kosookom dječicom koja su mu pjevala na srpsko-hrvatskom, tako i mi sjedimo pred multikulturalnim umjetnicima/plesačima koji se pred nama znoje sat vremena. Pitanje koje si svaki normalan gledatelj postavlja tokom čitave predstave – kakve ovo ima veze s Maršalom? – dobiva upravo na toj točci svoj odgovor. Nije ni čudo da gledatelj ne prepoznaje vezu između Tita i predstave kad on sam zauzima poziciju Tita. Naravno da bi netko, i to vjerojatno opravdano, mogao prigovoriti i reći da je Felix Ruckert uzeo naslov Tito u Indiji samo zato da, s jedne strane, uklopi svoju predstavu u ovogodišnji koncept Eurokaza, a s druge strane, da je sam Eurokaz odabrao predstavu jer je htio uklopiti Felixa Ruckerta, no upravo ovdje nam Tito u Indiji pokazuje nešto bitno – artificijelnost. Baš kao što je naslov Ruckertove predstave artificijelan, tako je i pjevanje korejske djece Titu – jedan od slavnijih pop-događaja prošlog stoljeća – bilo sve samo ne prirodno. Kao što znamo, znamenita snimka nastala je prilikom Titova posjeta DNR Koreji 1977. godine. Kako kaže jedan veliki zanesenjak Titom, Blažo Mandić, u knjizi Tito izbliza: Titu su djeca priredila najveće uzbuđenje. Dječaci i djevojčice iz jednog malog mjesta, nedaleko od jezera Jonkpung, izveli su svoj program. Recitirali su i pjevali na srpskohrvatskom jeziku jugoslavenske kompozicije među kojima naročito uspješno 'Uz Maršala Tita'. Lepršala su ta dječica predškolskog uzrasta poput pahuljica, kao nešto nestvarno, iz kakve bajke, dok je svim prisutnim zastajao dah. Međutim, dovoljno je danas, točno trideset godina poslije, pogledati iznova tu snimku kako bismo vidjeli da ta mala dječica uopće nisu lepršala poput pahuljica. Štoviše, njihov je osmijeh posve artificijelan, a takve su im i kretnje. Slično tome, i program ovogodišnjeg Eurokaza je bio poprilično nategnut i artificijelan. Produkcijski monstrum koji se priprema već tri godine, kako je najavljivan Eurokaz, nije bio nimalo monstruozan u svom komentaru Tita, niti politički relevantan ili inovativan.

Možda se razlog za to krije u stavu Gordane Vnuk koja kaže: 'Tito – četvrti put' kao nadnaslov cijeloga projekta usmjeruje pozornost na neideološki, na umjetničkim pretpostavkama zasnovan pristup temi. Svaki i manje potkovan poznavaoc povijesti umjetnosti ili čitalac neke Ideologije za početnike zna da nijednom fenomenu univerzuma nije moguć neideološki pristup. Taman da se to pokuša, već je sam taj pristup koji pretendira biti neideološki, ideološki par excellence jer zagovora ideologiju neideologije. Posve nerealna pretenzija Eurokaza da Titu pristupu neideološki već je u startu bila osuđena na propast, jer lik poput Tita uopće nije moguće promatrati odvojeno od raznoraznih ideologija. To je najjasnije na vidjelo izašlo na okruglom stolu pod nazivom Titov učinak koji je 4. srpnja održan u KIC-u. Premda su svi govornici – izuzev, dakako, Dušana Bilandžića – govorili manje-više objektivno i kritično o Josipu Brozu, nakon diskusije i otvaranja pitanja publici, odmah su se iznizala tri-četiri komentara iz publike kojima je glavna logika bila otprilike ovakva: Tito je, unatoč svemu, bio zločinac, a govoriti o njemu je već samo po sebi zločinačko ako se ne oda počast žrtvama. Naravno da su svi sudionici okruglog stola potvrdili da je Tito činio zločine, i to je neosporno, no novu dimenziju ta teza dobiva tek kad neki gospodin iz publike počne napadati Žarka Puhovskog, obraćajući mu se s Pupovac i zagovarajući tezu da je u Jugoslaviji vladao teror manjine (Srba) nad većinom (Hrvatima). Premda je Puhovski eklatantno inzistirao na tome da on nije Pupovac i u više navrata anonimnog gospodina pitao: Kako se ja zovem?, Koje je moje ime?, on je nastavio oslovljavati ga sa Pupovac, a ta je tragikomična epizoda najbolje pokazala da se i danas kod spominjanja Tita radi o ideologiji (svi koji ne zagovaraju da se u Jugoslaviji radilo o teroru Srba su, unatoč svojoj pravoj nacionalnosti, Srbi, odnosno Neprijatelji). U tom smislu organizatorima Eurokaza trebalo bi postaviti pitanje: Zašto Tito, a ne radije Domovinski rat? Kako je pokazao anonimni gospodin, upravo je pitanje raspada Jugoslavije danas prezentnije od samog lika Tita, a možda bi se upravo putem Domovinskog rata moglo doći i do onoga do čega su organizatori neuspješno htjeli doći ove godine – Josipa Broza Tita.