Ovogodišnji Eurokaz nije bio niti iznad, niti ispod očekivanja. Nekako sam doista dobio ono što sam tražio. Organizacijski se činilo sve u redu, predstave su počinjale uz pristojno kašnjenje od desetak minuta i činilo se da primjetnih lapsusa za laičke oči jednostavno nije bilo.

Akreditiran kao suradnik H-Altera, odvažno sjedam u svoj Renault 4 i krećem na Eurokaz. U vožnji prema MSU razmišljam: kao laik koji ne razumije umjetnost, odlučio sam se okušati i u ovom području. Pa, zašto ne?

Ovogodišnji Titokaz, kako su ga od milja prozvali, plesao je pod kišobranskim pojmom Josipa Broza sigurno, skrivajući se od svake moguće kapi provokativnosti i suočavanja s prošlošću, kako je i službeno glasio osnovni cilj organizatora. Umjesto problematizacije nasljeđa Jugoslavije, predstave su tek označiteljski bile povezane s Maršalom, pokazujući da bi možda bolje bilo postaviti pitanje: Zašto Tito, a ne radije Domovinski rat?