Predstava prva- Zvjerski iznenada
Akreditiran kao suradnik H-Altera, odvažno sjedam u svoj Renault 4 i krećem na Eurokaz. U vožnji prema MSU razmišljam: kao laik koji ne razumije umjetnost, odlučio sam se okušati i u ovom području. Pa, zašto ne? Na kraju krajeva ako pretpostavim da je umjetnost refleksija društva u kojem živim, onda definitivno ovo mora biti vrijedno mog vremena.
Pola sata prije, preuzimam karte i uz kroasan od čokolade čekam početak prve predstave. Predvorje MSU polako, ali sigurno puni se ljudima svih boja i oblika, svih dobnih skupina, rijetko vidljivih subkulturalnih obilježja. Ništa na tim ljudima ne upućuje ni na kakav status ili distinktivnu karakteristiku koja bi razlikovala ove ljude od onih koje smatramo "normalnima".
Svi ti ljudi, a s njima i usamljeni laik, polako ali sigurno popunjuju teatar, odmah u startu ispunjen maglom. Odlično, pomislio sam, ovo izgleda obećavajuće. Možda je baš ova misao poslužila kao referentni okvir za dojam koji sam kasnije protumačio kao razočaravajuć.
Polako se gase svjetla, žamor se prekida i kazalište poprima sasvim drugačiji oblik.
Predstava počinje.
Ova konkretna varijacija suvremenog plesa bila je u najmanju ruku kaotična. Kruti i neprirodni pokreti ruku i tijela, ostavili su "biomehanički" dojam koji bi u "nekom svemiru" mogao prouzrokovati dojam degeneracije čovjeka uslijed nuklearne reakcije. I to je sve...
Ono što sam u tom trenutku smatrao uvodom, a sastojao se od gomile vizualnih efekata uz pomoć raznih zvukova koji su doduše odgovarali temi "nuklearne reakcije", produžio se na gotovo polovicu predstave, pa je nakon petnaestak minuta definitivno izgubio na poruci, ako je takva uopće postojala. Ovome valja dodati kako zvuci laičkom uhu nisu bili nimalo ugodni, prije su smetali koncentraciji. Iako počinje biti sve teže zadržati pažnju, nastojim ostati koncentriran na drugi dio predstave i izlazak plesača/izvođača. Doista je teško napraviti distinkciju između ove dvije dimenzije jer jedini način na koji su se izvođači izražavali bilo je- pokretom. Pokret je po sebi veoma moćno oruđe izražavanja, međutim, može se smatrati kako isti mora publici biti razumljiv. Ova konkretna varijacija suvremenog plesa bila je u najmanju ruku kaotična. Kruti i neprirodni pokreti ruku i tijela, ostavili su "biomehanički" dojam koji bi u "nekom svemiru" mogao prouzrokovati dojam degeneracije čovjeka uslijed nuklearne reakcije. I to je sve...
Izgleda kako ipak za uživanje u umjetnosti nije potrebna visoka razina "kulture" u čovjeku, ili neki poseban tip razumijevanja umjetnosti. Ona je jednostavno dopire do publike ili ostaje skrivena u neshvaćenosti umjetnika
Nakon završetka pomislio sam: zašto li sam pobogu prihvatio ovaj zadatak ako očito ja ništa od ovoga ne razumijem? Ili sam glup ili sam u potpunosti tabula rasa za umjetnost. Ili oboje. Kako bih razriješio ovu dilemu uputio sam se u publiku, predstavio se kao novinar i upitao: "Što mislite o ovoj predstavi"? Prvi odgovor koji sam dobio bio je - "totalno sranje", a drugi- "bezveze". Dakle, nisam jedini. Sve ostalo doživio sam kao nekakav pokušaj izražaja za koji se činilo da su ga shvatili samo umjetnici koji su predstavu i radili, što se i vidjelo iz izraza lica publike za vrijeme predstave, ali i nakon nje.
Izgleda kako ipak za uživanje u umjetnosti nije potrebna visoka razina "kulture" u čovjeku, ili neki poseban tip razumijevanja umjetnosti. Ona je jednostavno dopire do publike ili ostaje skrivena u neshvaćenosti umjetnika.
Isto kako bih znanstveni rad koji ne mogu razumjeti, ili pjesmu kojoj ne dokučujem poruku, smatrao razočaravajućima, potrebno je biti iskren prvo prema sebi, a zatim prema svima koji ovo čitaju te reći kako je ova predstava definitivno bila razočaravajuća. Primarno je tomu i razlog apsolutna odsutnost nekog smislenog sadržaja koji bi istu predstavu činio razumljivom ili barem estetski zanimljivom, a samim time i prihvatiljvom umu s relativno normalnim perciptivnim sposobnostima.
Stoga se valja pitati, ako je umjetnost nerazumljiva publici kojoj se ona predstavlja, kakav je točno njezin smisao? Ako se već ne može razumijeti i riječima iskazati, može se barem osjetiti. Ja niti u jednom od ovih zadataka nisam uspio što naravno ne znači da netko drugi neće.
Saloma
Nakon prilično razočaravajućeg efekta koji je proizvela izvedba Zvjerski iznenada, ali i frustracije zbog nemogućnosti shvaćanja takvog koncepta, iziritiran nesnosnim zvukovima i potragom za smislom moje male avanture, sjedam u kafić Avenue Malla-a. Sažimam dojmove prethodne prestave, naručujem pivo i pitam se što uopće očekivati od Salome.
Stepenicama se spuštam prema razini -2 i prvo što se nazire jest kavezoliki teatar postavljen na tračnice. Sada već prilično zbunjenom pogled mi pada na jednog od dužnosnika koji mi rukom i smješkom predlaže da uđem u metalnu konstrukciju sumnjivih karakteristika.
Na moje iznenađenje spomenuta metalna konstrukcija pravi je mali teatar, nešto što do sada nisam imao prilike vidjeti. Ljudi, kojih je bilo ipak malčice previše, nisu dvojili o ulasku kao ja i činilo se kao da im ne smeta što smo natiskani kao sardine na drvenim klupicama bez naslonjača, postavljenim na omanje tribine. Glavna mana čitave priče možda je upravo i bila neudobnost sjedećih mjesta što me, usprkos zabavnoj predstavi, prilično brzo učinilo nervoznim (ruku na srce, to i nije tako teško).
Predstava počinje, likovi se polako otkrivaju i situacija postaje zabavnija. Konceptualno, odlično je odrađena stvar što je metalna konstrukcija zapravo na tračnicama koje joj omogućuju da se kreće duž cijelog hodnika -2 razine. Sama ta mogućnost smješta likove iz antičkog doba u suvremeni konzumeristički kontekst, pa se tako pomicanjem teatra po tračnicama radnja događa u frizerskom salonu, mjenjačnici, prostoru Konzuma itd. Suprotno uvriježenom konceptu gdje je gledalište statično a scenografija se mijenja, ovdje je situacija okrenuta naglavce, što sam definitivno doživio kao osvježenje koje uspješno oponira uvriježenoj prespektivi kazališta i izvedbe, a činilo se kako i publika dijeli moje oduševljenje.
Usprkos činjenici da je teatar prilično malen, prostor je odlično iskorišten, pa se tako štošta događa na samom krovu kaveza, ispod tribina, na maloj pozornici postavljenoj tik do publike, ali i u pozadini koja se otkriva svakom novom stanicom, proširujući prespektivu na razne moderne kontekste.
Tko zna, možda je upravo to stiskanje u publici suzilo socijalnu distancu uobičajenu za javna okupljanja i proizvelo neku vrstu intimnije atmosfere, pa je ulazak glumaca u publiku i njihov direktan kontakt s publikom u mojim očima zapravo bilo ugodno iznenađenje u uobičajenoj distanciranosti i mistifikaciji uloga koja se događa na relaciji glumac-publika.
Sve u svemu, s predstave sam izašao pun dojmova i nastavio razmišljati o njoj. Možda ne toliko o sadržaju koji je ipak bio pomalo dosadan, koliko o konceptu i formi čitave predstave koja je definitivno bila ugodno osvježenje bez obzira na mindset prouzrokovan prošlom predstavom.
Izvedba koja, iz bilo kojeg razloga, kod laika prouzrokuje snažan dojam ne može se smatrati lošom. Iako je kritičari mogu ocijenjivati kako žele, u krajnjoj liniji ona eventualno može biti okarakterizirana kao manje dobra. Sva sreća da taj sud nije na meni, jer moji mentalni alati ionako ne dopuštaju suditi pojavu na taj način. Taj sud je dakle, na nekom drugom, "kompetentnom" pa neka se tom stranom priče pozabave "ti" i "takvi". Do tada, Salomu preporučujem svakome!
