Problemi lošeg obrazovanja, neriješenog zdravstvenog osiguranja, porasta realnog siromaštva, enormnog trgovinskog deficita, pada ugleda i utjecaja u svijetu, neodržive potrošnje uvezene energije, neminovnog raspada mirovinskog sistema za naših života, galopirajućih klimatskih promjena - o ničemu se više ne stiže govoriti tijekom predizborne kampanje zbog neizdrživog pritiska situacije u Iraku.
Plan za pobjedu
Ratovi u Iraku i Afganistanu godišnje konzumiraju bruto nacionalni proizvod manje razvijene zapadno- europske zemlje. A ne samo da im se ne vidi kraj, nego se situacija pogoršava, sve je više žrtava i krvoprolića. Kao da je narod zakopao puške na par godina, a sad ih iskopao. Mislim da američki političari uopće nemaju ideju što napraviti. Demokrati govore o postupnom povlačenju, iako znaju da je to nemoguće. Republikanci optužuju Demokrate za kukavičluk i tvrde da imaju plan za pobjedu.
I Hitler je tvrdio da ima plan za pobjedu, sve dok se jednog dana nije potiho ubio u svom bunkeru. Postupno povlačenje bi vjerojatno rezultiralo većim brojem američkih žrtava nego status quo. Prvo, čini se po sadašnjoj situaciji, da bi Amerikancima teže bilo probiti se danas od Bagdada do Kuwaita, nego što im je bilo 2003. probiti se od Kuvajta do Bagdada. Drugo, postepenost povlačenja podijelila bi američke trupe i učinila ih ranjivijim.
Bush pak ima plan za pobjedu, samo se nije još izjasnio čiju. Jer kako izgleda, Iračani mada još daleko od pobjede i oslobađanja zemlje od stranog okupatora, imaju upravo to na umu. Proteklih tjedana u nekoliko gradova nakratko su proglašeni oslobođeni teritoriji, minijaturne Uzičke republike, a ovaj tjedan je irački premijer Maliki naredio američkoj armiji da ukloni barikade oko Sadra, predgrađa Bagdada, što je američka vojska poslušala, da bi odmah nakon toga jedan američki vojnik bio otet i odvučen tamo.
Važna figura
Malikijevo naređenje nastupilo je pola sata nakon njegovog sastanka sa američkim okupacijskim komandantom i američkim ambasadorom, te je stoga vjerojatno dio nove Busheve politike u Iraku. Očito se htjelo vidjeti što se može postići popuštanjem stege, ustupkom važnoj političkoj figuri u Iraku - Moktadi al-Sadru. Umjesto da se vojska sama povuče, što bi bilo protumačeno kao slabost okupatora, Malikiju je dana prilika da se prikaže kao autoritet, a američkoj vojsci da se prikaže kao prijatelj koji poštuje odluke demokratski izabrane iračke vlasti.
Predgrađe Sadr City, nekad Saddam City, je geto gdje živi polovica stanovnika Bagdada, uglavnom šijita, onih siromašnijih i slabije obrazovanih. Moktada je sin vjerskog vođe kojeg je Saddam mučio i ubio i po kojemu predgrađe danas nosi ime. Moktada ima nekoliko tisuća ljudi pod oružjem (Mahdi Army) i kontrolira 30 posto mjesta u Iračkom parlamentu, kroz stranku čiji član je i premijer Maliki. Maliki je dakle u groznom položaju podijeljene lojalnosti između šefa svoje stranke i okupacijskih snaga, koji imaju potpuno suprotne interese.
Moktada je ustupak - uklanjanje američkih kontrolnih punktova sa puteva koji vode u Sadr City - smjesta spremno zloupotrijebio otevši američkog vojnika iračkog porijekla (radio je kao prevodioc), tako da su kontrolni punktovi sada ponovno vraćeni, tj. promjena kursa nije polučila ništa bolje rezultate od držanja starog kursa, što je dosta porazno. Da situacija u Iraku sve više smrdi na poraz američke politike, svjedoči i povratak drugih velikih sila na svjetsku scenu, u maniri gotovo zaboravljenoj od završetka hladnog rata.
Milo za drago
Kina, danas najveća i najbogatija kolonijalna sila, je tako organizirala susret afričkih zemalja u Pekingu. Od 53 zemlje, došlo je 48 - samo pet zemalja u Africi održavaju diplomatske odnose sa Taiwanom, te nisu željele riskirati pojavljivanje. Od 48, 40 zemalja poslalo je svoje najviše državne predstavnike, neviđeno od davnih susreta tzv. nesvrstanih, svjedočeći o važnosti koju afričke zemlje danas pridaju odnosima sa Kinom, zemljom kojoj treba sve više njihovih prirodnih resursa, a od koje mogu dobiti jeftinije industrijske proizvode nego od bilo koga drugog.
Ruski predsjednik Putin, koji se vjerojatno najbolje zabavlja američkom pat pozicijom u Iraku i Afganistanu, u međuvremenu je posjetio Egipat, između ostaloga da predloži Mubaraku rusku pomoć pri revitalizaciji egipatskog nuklearnog programa. Američka pomoć mudžahedinima u Afganistanu okupiranom 10 godina od Sovjeta, ekonomski je uništila SSSR. Možda Rusi danas vraćaju milo za drago? Amerika je prebogata da bi ju jedan rat dokrajčio, ali Afganistan, Irak, Iran, Sjeverna Koreja, Egipat i tko zna tko još, mogu na kraju iskrvariti i najveću vojnu silu u povijesti čovječanstva.
