Revolucije, izbori i tiskarski strojevi
Dragi nećače,
U jednom ranijem pismu spomenuo sam da ću ti podrobnije objasniti kako vlada stvara inflaciju.
Životna je činjenica da sve vlade stvaraju inflaciju. Oduvijek su to činile. Ako i postoji nekoliko iznimaka, one su bile premale i prerijetke, a da bi bile i od kakve važnosti.
I demokracije i diktature stvaraju inflaciju, pojedine više od ostalih.
Diktatori stvaraju inflaciju zato što se boje revolucija. Poreze ne smiju podizati previše, inače riskiraju da ih se svrgne ili ubije. Stoga, umjesto dizanja poreza, tiskaju novac. Stvaraju inflaciju.
U demokracijama poput SAD revolucije nisu problem, ali izbori jesu.
U demokraciji, oni koji se natječu na izborima bivaju izabrani zato što ljudima obećavaju ono što ljudi žele. To je sjajno. No, želje ljudi su neograničene, pa političari stalno moraju obećavati sve više, i više, i više.
Pretpostavimo, primjerice, da se ti i ja natječemo za mjesto u Senatu. Ja nastojim osvojiti dovoljno glasova da te pobijedim, a ti nastojiš pobijediti mene.
Ja bih biračima mogao obećati nove škole i nove autoputeve. Ti na to odgovaraš obećavanjem novih škola, novih autoputeva i novih bolnica.
Kad se učini da bi ti mogao pobijediti, ja ponudim još i više. Obećam ne samo škole, autoputeve i bolnice, već i parkove i dječja igrališta k tome. Budući da sam ja obećao više, birači izabiru mene.
Zapamti da birači uvijek izabiru osobu koja nudi ono što je najbliže njihovim željama. Jedini način da se pobijedi na izborima jest obećavati ono što ljudi žele.
Ja bih biračima mogao obećati nove škole i nove autoputeve. Ti na to odgovaraš obećavanjem novih škola, novih autoputeva i novih bolnica. Kad se učini da bi ti mogao pobijediti, ja ponudim još i više.
E, sad sam ja na položaju, i moram dati ljudima ono što sam obećao. Ako im ne dam, ispast ću lažljivac. Ljudi će na idućim izborima glasati protiv mene.
Naravski, ne mogu podići poreze koliko bi trebalo da se plate sve one stvari koje sam obećao. Stvorio bih si mnogo neprijatelja, i oni bi izglasali da padnem s vlasti. Ako pretjeram s podizanjem poreza, čak bi mogli opozvati moj izbor.
Zato počinjem tiskati novac. Počinjem stvarati inflaciju.
Ipak, nije da moderni političari samo pogone tiskarske strojeve. Koriste oni mnogo složeniji sustav. Koriste banke i Federalne Rezerve. Ne moraš znati kako to funkcionira; dovoljno je da znaš da je to jedna te ista stvar. Povećava količinu novca, i zbog toga novac vrijedi manje. Cijene rastu.
(Ako želiš saznati više o tome kako se banke i Federalne Rezerve koriste za stvaranje inflacije, najjasnije objašnjenje koje sam ikad pročitao jest stotinu stranica bestselera Harryja Brownea iz 1971. godine, „Kako profitirati na predstojećoj devaluaciji".)
Kamo god išao, ista priča. U Rusiji, Kini, Engleskoj, Japanu, čak i u Švicarskoj, svagdje ima inflacije. Sve vlade stvaraju inflaciju. U idućem pismu objasnit ću ti što je to spirala plaća i cijena.
Zapamti da je inflacija, baš kao i porezi, samo jedna od mnogih cijena koje plaćamo za veliku, moćnu vladu. Oduvijek je bilo tako, i vjerojatno će tako biti dovijeka.
Tvoj strikan
Plaće, cijene, spirale i kontrole
Dragi nećače,
U jednom si me pismu pitao na što ljudi misle kad govore o spirali plaća i cijena. Također si me pitao o kontroli plaća/cijena.
Spirala plaća i cijena je pogrešna zamisao o uzroku inflacije. Neki ljudi misle da cijene rastu zbog ovakvog slijeda događaja:
Radnici se pridružuju sindikatima i štrajkaju, pa onda dobiju veće plaće. Tad poduzeća moraju podići cijene svoje robe, eda bi smogli novca za veće plaće.
Radnici vide da cijene rastu. Onda traže veće plaće eda bi mogli platiti te više cijene. Onda menadžeri moraju još više podići cijene ne bi li smogli još novca za još veće plaće.
Spirala plaća i cijena zvuči logično, ali ipak moraš postaviti ovo pitanje: odakle dolazi sav taj novac?
Chrysler može tražiti koju god hoće cijenu za svoja vozila, od deset dolara do deset milijuna dolara. No dobit će ih samo, i samo onda ako taj novac uistinu i postoji. Dakle, otkud dolazi taj novac?
Odgovor je, naravno, da ga je netko tiskao.
Ako se opskrba novca nije promijenila, jedini način da netko ima više novca jest da ga netko drugi ima manje. Kad plaće nekih radnika rastu, plaće drugih radnika morale bi padati. Kad neka poduzeća podižu cijene, druga poduzeća morala bi smanjivati svoje cijene. Vrijednost tvog novca ne bi se promijenila.
Nitko ne zna točno koliko je današnje crno tržište u SAD-u. Vidio sam procjene koje kažu da se radi o 5 do 20 posto svih roba i usluga koje se kupuju i prodaju. Vjeruje se da je crno tržište u zemljama poput Britanije, Italije i Francuske još i veće.
Jedini način kojim sve plaće i cijene mogu rasti jest da netko tiska novac. Ako se novac ne tiska, svaki porast, bilo plaća, bilo cijena, mora se „poravnati" smanjivanjem nekih drugih plaća ili cijena.
Na primjer, ako se količina novca ne mijenja, a cijena nafte raste, onda cijene stripova, ploča, odjeće i drugih stvari moraju padati. To je tako jer kad ljudi troše više novca na naftu, manje im ga ostaje za kupovinu drugih stvari (vidi Mit o nafti, str. 89).
Također, prisjeti se da, kad se stvara inflacija, inflatorni novac vrijedi manje. Lud bi bio svaki radnik i poduzeće koji ne bi zahtijevalo više.
Sljedeći pristup pomaže nam shvatiti zašto je spirala plaća i cijena posljedica, a ne uzrok inflacije. Sjeti se svog djeda.
Kad je tvoj djed bio mlad, bio je voljan raditi za 25 centi na sat. Njegov novi automobil koštao je samo 400 dolara. Današnji novi automobil pak košta 10000 dolara ili više, a radnici poput tvog djeda mogu zaraditi i više od 10 dolara na sat.
Pa zašto su radnici i automobilske kompanije čekali sve do danas da podignu plaće i cijene do tih visina? Zašto nisu ubrzano zavrtjeli spiralu plaća i cijena, i odmah se domogli sveg tog novca? Zato što poslodavci i kupci automobila nemaju novca da bi toliko platili. A nemaju ga zato što još nije proizveden. Ukupna količina novca u doba tvog djeda bila je mnogo manja nego danas.
Ako netko zahtijeva novac brže nego što ovaj može biti proizveden, naprosto ga neće dobiti. Nitko ga nema, pa mu ga ni ne može dati. Eto, zbog toga radnici ne zahtijevaju 10 milijuna dolara na sat, niti Chrysler 10 milijuna dolara po automobilu. Tolika količina novca ne postoji. Ne još.
No, nemoj da te to zavara. Neka poduzeća nastoje podizati cijene brže nego što vlada stvara inflaciju. Kad se to desi, mnoge mušterije nemaju dovoljno novca da bi kupile njihove proizvode, pa ta poduzeća ili propadnu, ili spuste cijene na prijašnju razinu. Također zapamti da porasti cijena nisu uvijek povezani s inflacijom. Ne odražavaju sve cijene inflaciju u istoj mjeri, niti u isto vrijeme.
Naravno, moguće je da radnici dobivaju novac malo brže nego što vlada inflatira, no moraju ga zaraditi. Moraju proizvesti više robe ili usluga za prodaju, bilo da koriste bolje alate, bilo da rade više. Ne-Be-Ru.
Po nesreći, većina poduzeća, a osobito velikih korporacija, plaća tako mnogo poreza da im ne preostaje dovoljno novca za kupovinu boljeg alata za sve radnike. Zato, jedini način kako radnici mogu zaraditi novac brže nego što vlada inflatira jest da više rade.
Ponekad radnici ne razumiju sve to, pa štrajkaju za mnogo veće plaće. Tad njihov poslodavac krahira, a mnogi radnici izgube radno mjesto. Imamo i primjer željeznica, kao što je Penn Central (Američka željeznička kompanija koja je radila od 1968. do 1976. Zbog lošeg upravljanja je 1970. morala proglasiti bankrot. Bio je to najveći korporativni bankrot u dotadašnjoj američkoj povijesti. Država ju je sanirala, da bi je 1976. konačno morala nacionalizirati.)
No mnogo uobičajeniji problem je situacija s kalifornijskim vinogradima. Radnici - berači grožđa dozvolili su svom sindikatu da ubrzano podiže plaće. Pretpostavljam da nisu razumjeli da se, raste li cijena njihovog rada, smanjuje potreba za njihovim radom.
Jedan vlasnik vinograda obično bi unajmljivao 40 berača. No plaće su toliko narasle da je vlasniku bilo jefinije kupiti beračke strojeve. Tako je vlasnicima bilo dovoljno unajmiti samo dva radnika. Naravno, ta su dva radnika uživala visoke plaće i bila vrlo zahvalna svom sindikatu, no ostalih 38 radnika nije imalo zaposlenja. Zakon ponude i potražnje nije moguće prekršiti.
Hajdemo sad porazgovarati o kontroliranju plaća i cijena. Ponekad tokom inflacije vlada zabrani ljudima da podižu plaće ili cijene. Nikad u cijeloj povijesti svijeta to nije funkcioniralo.
Još uvijek ima ljudi koji vjeruju da je spirala plaća i cijena uzrok, a ne posljedica inflacije. Oni vjeruju da je kontroliranje plaća i cijena dobra zamisao.
Ako količina novca dovoljno naraste, vrijednost po jedinici pada. Točka. To je činjenica, i nitko je ne može izmijeniti.Ako ljudima tokom inflacije nije dopušteno podizati svoje plaće ili cijene, oni prestaju raditi. Kad vrijednost novca pada, a ljudi ga ne mogu dobiti dovoljno da nadoknade svoj gubitak, oni štrajkaju. Zašto bi ljudi nastavili proizvoditi hranu, odjeću ili bilo što drugo, kad vrijednost novca koji dobiju za svoj rad stalno pada, i pada, i pada?
Za vrijeme kontroliranja plaća i cijena ljudi prestju proizvoditi hranu, odjeću, kuće, svjetiljke, olovke, i druge stvari koje inače proizvode. Javljaju se nestašice.
Na primjer, Rimska je vlada pokušala uvesti kontrolu plaća i cijena. Porast cijena hrane bio je tabu. Nakon nekog vremena, novac kojeg su poljodjelci dobivali za svoje usjeve izgubio je mnogo od svoje vrijednosti zato što inflacija nije bila zaustavljena. Poljodjelci su prestali obrađivati polja. Javila se nestašica hrane. Ljudi su umirali od gladi.
Čak i u današnje vrijeme ljudi povremeno traže od svoje vlade da uvede kontrolu plaća i cijena. Rezultati su uvijek isti. Javljaju se nestašice, a što je kontrola jača, to su jače i nestašice.
Ponekad, ako kontroliranje plaća i cijena traje dovoljno dugo, razvije se „crno tržište". Crno tržište je kupovanje, prodaja ili proizvodnja nečega protiv želja vlade ili iznad cijena koje vlada dozvoljava.
Na primjer, u Kaliforniji vlada ne dozvoljava kockanje, pa ljudi koji se kockaju sudjeluju u kockarskom crnom tržištu te zemlje. Prije mnogo godina, za vrijeme prohibicije, alkohol je bio ilegalan, pa je postao proizvod crnog tržišta. Danas je legalan, pa više nije dio crnog tržišta. U mnogim dijelovima svijeta su stvari poput marihuane, oružja i pornografije roba na crnom tržištu, i to zato što su ilegalni.
I za vrijeme kontrole plaća i cijena ljudi moraju zarađivati za život. Zato često proizvode i prodaju stvari po cijenama koje su protuzakonito visoke: tako nastaje crno tržište.
Na primjer, tokom 1976. je u Iranu bilo protuzakonito prodavati određeni tip automobila po cijeni većoj od 4200 dolara. No trgovci automobilima su ipak morali zarađivati za život, pa su ih prodavali „ispod tezge" za 5700 dolara. Morali su paziti da ih ne uhvate.
Također, tokom Drugog svjetskog rata je vlada SAD-a tiskanim novcem kupovala mnogo oružja i druge robe potrebne za ratovanje. Kako je taj novac kolao od osobe do osobe, tako su cijene rasle - jer je novac gubio na vrijednosti - pa je vlada pokušala kontroliranjem zauzdati rast cijena.
Ipak, političari nisu prestali tiskati novac, tako da je novac nastavio gubiti vrijednost. Razvilo se crno tržište. Sve vrste robe - gume, svilene čarape, benzin, nafta i mnoge druge, kupovale su se i prodavale na crnom tržištu.
Nitko ne zna točno koliko je današnje crno tržište u SAD-u. Vidio sam procjene koje kažu da se radi o 5 do 20 posto svih roba i usluga koje se kupuju i prodaju.
Za velikim povećanjima u opskrbi novcem uvijek slijede povećanja plaća i cijena. Čak i kad nema sindikata niti velike industrije, to ostaje istina.
Vjeruje se da je crno tržište u zemljama poput Britanije, Italije i Francuske još i veće. I, kako porezi i kontroliranje rastu, crno će tržište rasti, jer će se više roba i usluga prodavati potajno.Usprkos svim stvarima koje sam ti već opisao, još uvijek ima ljudi koji vjeruju da je spirala plaća i cijena uzrok, a ne posljedica inflacije. Oni vjeruju da je kontroliranje plaća i cijena dobra zamisao. Kad bi se ti ljudi pobliže upoznali s poviješću, mogao bih se kladiti da bi otkrili tri stvari koje bi im promijenile mišljenje:
- Za velikim povećanjima u opskrbi novcem uvijek slijede povećanja plaća i cijena. (Mala povećanja u opskrbi novcem nisu uvijek uzrokom promjena plaća i cijena zato što ima snažnijih činilaca.) Čak i kad nema sindikata niti velike industrije, to ostaje istina.
- Nakon velikih smanjenja u opskrbi novcem uvijek slijede smanjivanja plaća i cijena. Čak i kad ima jakih sindikata i krupne industrije, to ostaje tako. (Osim kad sindikati ne dozvoljavaju smanjivanje plaća; tad neki od radnika izgube posao zato što poslodavci ne mogu nasmagati novca za tolike plaće. To se jednom umalo desilo i meni.)
- Uza samo nekoliko iznimaka, nikad se nije desilo da su cijene i plaće rasle, a da netko nije proizveo veliku količinu novca.
Mislim da bi se ista stvar mogla desiti i danas, samo kad bi se velika količina novca premjestila iz jednog dijela svijeta u drugi. No ne znam za takve slučajeve, sa iznimkom nekoliko sitnih incidenata u Švicarskoj. To bi se moglo desiti opet, bude li negdje u svijetu kakvog rata ili neke druge nevolje negdje zbog koje će ljudi prebaciti velike količine svog novca u Švicarsku. To se Švicarcima povremeno dešava, no ne onako kako je bilo u Evropi prije 400 godina.
Zapamti da je spirala plaća i cijena posljedica, a ne uzrok inflacije. Općenito, visina plaća i cijena ne mogu rasti sve dok netko ne proizvede dovoljno novca za to. Kontrola plaća i cijena nikad nije bila djelotvorna zato što nije mogla zaustaviti porast količine novca.
Idući put objasnit ću ti što je to galopirajuća inflacija.
Tvoj strikan
"Ma što bilo s lizalicom":
