Gnosis #1
Još jedan dan u šetnji bespućima Eurokaza. Obasjan očekivanjima, sjedam u svoj vremeplov (čitaj Renault 4) i krećem prema Travnom. Tamo me očekuje konceptualno vjerojatno najinteresantija izvedba i baš zbog toga je bila prva na mojoj listi priroriteta u odabiru izvedbi koje su tako lijepo izgledale u "ratnom planu" posjeta.
Koncept otprilike izgleda ovako: četiri plesača, mobilni EEG na njihovim glavama spojen s računalom i svjetlima, a svako svjetlo drugom bojom označava određeno emotivno stanje plesača.
Moje oduševljenje nestaje zamagljeno činjenicom da su plesači plesali bez muzike, što samo po sebi ne bi predstavljalo problem da muziku nisu zamjenjivali krajnje neugodni zvukovi koji su, osim svjetla, služili kao indikatori njihovih emocionalnih stanja
Kako bismo bolje razumjeli koncept on nam je dodatno bio pojašnjen još jednom prije same izvedbe. Ulazimo u teatar i začudo, vode nas prema pozornici na kojoj nas dočekuje krajnje neobična situacija. Stolci posloženi u četverokut, a u svakom uglu četverokuta po jedan plesač u meditativnom stanju s mobilnim EEG-om na glavi.
Odlično, pomislio sam, ovo doista izgleda futuristički i produhovljeno.
No, ovdje negdje moje oduševljenje nestaje zamagljeno činjenicom da su plesači plesali bez muzike, što samo po sebi ne bi predstavljalo problem da muziku nisu zamjenjivali krajnje neugodni zvukovi koji su, osim svjetla, služili kao indikatori njihovih emocionalnih stanja. Nadasve je zanimljivo kako se emocionalna stanja usklađuju tijekom plesa, no estetski me se ples nije dojmio (osim u pojedinim trenucima), pa sva hvala ipak otpada na koncept.
S druge strane, teško se oteti dojmu da se s navedenim oruđima moglo ipak napraviti nešto zanimljivije, primjerice interesantno bi bilo promatrati kako se emocionalna stanja plesača mijenjaju obzirom na glazbu ili reakciju publike u nekoreografiranom plesu. To bi možda više govorilo o njihovoj povezanosti, no... "tko sam ja da ti sudim".
Ponovno, u nemogućnosti da sastavim neki konzistentni sklop misli o viđenom, upućujem se u publiku nakon izvedbe: "Malo je dosadno, ali je fora koncept, ne znam... meni se sviđa", kazala je nasmijana djevojka. Dakle, usprkos tome što se meni učinilo na trenutke dosadnim i iritantnim, očito je da sam u ovom konkretnom doživljaju samovao više no što sam to pretpostavljao za vrijeme izvedbe.
U ovom, možda najkraćem izvješću, zaključno se može ustvrditi kako se ova izvedba nalazi u nestabilnijoj perceptivnoj domeni od prošlih. Nekim stvarima sam bio očaran, druge su bile izuzetno nezanimljive.
U svakom slučaju posjet ovom događaju značio je jednu novinu, a to ne viđamo često na našim prostorima, vesterniziranima i duboko pogođenima kulturnom uniformiranošću Zapada. Zbog toga ovu predstavu preporučujem svakome željnom osvježenja kakvim god da se ono činilo laiku.
Njarabum
Vjerojatno dojam koji će predstava ostaviti na gledatelja uvelike ovisi o početnoj pretpostavci s kojom se u samu predstavu ulazi, kao i s očekivanjima, što nije uvijek jedno te isto.
Od ove predstave imao sam najmanja očekivanja, ali laik je baš ovdje pronašao svoje oduševljenje i vjerojatno favorita ovogodišnjeg Eurokaza.
Ulazak u teatar MSU-a donosi prizor kuhinje na pozornici. Svjetla se gase, na sceni se pojavljuje Leona Paraminski čija mi ljepota automatski otvara čitav niz interesnih struktura kojima mogu posvetiti svoju pažnju, pa mi se predstava čini sve boljom, a taj dojam pratio me do samog kraja predstave.
Predstava se primarno bavi poremećajima u prehrani, no na jedan zanimljiv i apstraktan način miješanja stvarnosti i mašte. Kroz čitavu predstavu se nešto doista i kuha, pa miris s pozornice ubrzo anulira mali milijun mirisa ženskih parfema koji su do tada uspješno dominirali zrakom gledališta.
Temeljno obilježje čitave predstave je neprestana dinamika, konstantno se nešto događa. Glazba je ubačena u pravim trenucima i doista upotpunjuje trenutke u kojima se pojavljuje. Ponegdje ističe i zavidne pjevačke sposobnosti Ane Kraljević.
Glumačka ekipa činila se sjajnom i ovo je definitivno jedna od onih predstava koja vas prikuje za stolac, držeći pažnju i misli gledateljstva konstantno fokusiranima na predstavu.
Temeljno obilježje čitave predstave je neprestana dinamika, konstantno se nešto događa. Glazba je ubačena u pravim trenucima i doista upotpunjuje trenutke u kojima se pojavljuje
Slobodno se može kazati kako sam uživao i u omanjem mentalnom naporu odgonetavanja te fine razlike između konkretnog i apstraktnog, onoga što bi trebalo predstavljati stvarnu, a što imaginarnu situaciju. Smatram da razumljiva apstrakcija i nametnuti manji mentalni napor nije uopće loš, ako se zbog toga ne gubi na smislu, što je upravo slučaj u ovoj predstavi. Uz svu dinamiku, pokret i glazbu sadržaj je i dalje shvatljiv i interesantan.
Na kraju krajeva, doživljaj bilo čega, pa tako i umjetnosti uvijek je subjektivan što nas dovodi do zaključka da je bitno pogledati/doživjeti ono o čemu se želi govoriti/ misliti. S tim u skladu zaključno i bez rezerve, ova predstava je definitivno nešto najbolje što sam imao prilike gledati na Eurokazu. Svakako ovu predstavu preporučam i nadam se da će moje dojmove podijeliti i šire gledateljstvo/ čitateljstvo.
Sveukupni komentar Eurokaza
Ovogodišnji Eurokaz nije bio niti iznad, niti ispod očekivanja. Nekako sam doista dobio ono što sam tražio. Organizacijski se činilo sve u redu, predstave su počinjale uz pristojno kašnjenje od desetak minuta i činilo se da primjetnih lapsusa za laičke oči jednostavno nije bilo.
Nadam se da sam u svojim osvrtima uspio barem ovlaš dočarati svoje dojmove i razmišljanja koja sam nekako nastojao konkretizirati bez obzira na to što su laička i tkogod ih može protumačiti smiješnima. Posljednje, onako iskreno mogu ustvrditi kako sam prilično uživao u svojoj laičkoj šetnji kroz bespuća Eurokaza. Do sljedeće godine...!
