Svijet

Amerika u kojoj danas živimo - 2. dio: Obamina kampanja nije kampanja za Obamu nego za Promjenu - ispod njegove slike i na njegovim transparentima ne stoji njegovo ime, nego Promjena - Promjena, u koju možemo vjerovati - to je prvi put slučaj u američkoj predsjedničkoj kampanji. Obama je, po tome, američki Gorbačov. No, nakon perestrojke došao je Jeljcin, a onda Putin, i danas se mnogi pitamo što se zapravo u Rusiji promijenilo. Zato treba s dosta opreza pristupiti nadi da je Obama zaista nositelj suštinske promjene, a da Promjena nije samo vrlo inteligentan branding.

U jednom od rijetkih intervjua subcomandante Marcos, vođa zapatističkih ustanika, upozorava da nastojanja SAD da zatvori svoju južnu granicu gura njegove siromašne sunarodnjake preko ruba pucanja: Mi smatramo da ono što će se ovdje dogoditi neće imati izam koji bi ga opisao. To će biti tako novo, lijepo i strašno da će natjerati čitav svijet da na ovu zemlju gleda na potpuno drugačiji način. Meksički političari, mediji, pa čak i najozbiljniji ljevičarski akademici nisu svjesni radikalizacije koja ključa odmah ispod površine.

Kada bismo svi na planeti živjeli kao prosječna osoba u SAD-u trebalo bi nam pet planeta. Stav američke elite na čelu sa sadašnjim predsjednikom, kada ih se gnjavi s onim minornim Kyoto protokolom, kaže kako američki način života nije za pregovaranje. A čiji je? Kineski? Peruanski? Makedonski? Korporacije (naftne, bankarske, prehrambene, automobilske…) su pumpači neodrživog apetita koji ždere cijelu planetu, vojska SAD-a je čuvar pumpi, jamac sigurnosti da prijeko potrebni resursi i robe ne završe na krivoj adresi, a politika uz pomoć medija ima za cilj uvjeravati nas kako pumpanje nema vijek trajanja te kako može teći unedogled.

Na koledžu St. Anselm u Manchesteru, New Hampshire, održana je prva debata između republikanskih predsjedničkih kandidata. Pokazalo se da američki republikanci, baš kao niti arapske muslimanske vojne diktature i kraljevine, nisu doživjeli renesansu, te da žive u predkopernikanskom vremenu u kojem se sunce obrće oko zemlje, djecu donosi roda, a svijet, stvoren u šest dana, ravan je i stoji na leđima kornjače. Ne zabrinjava li daleko više to što netko tko ne vjeruje u evoluciju može postati predsjednik najmoćnije vojne sile u povijesti čovječanstva, nego što je Ahmadinedžad predsjednik Irana?

Mnoge zemlje Južne Amerike prošle su svu silu državnih i vojnih udara, diktatura i totalitarizama, državnog terora i gerilskog teroriziranja. Danas mnoge o tim temama govore u prošlom vremenu i većina ih spada u ono što se kolokvijalno naziva krugom demokratski uređenih država. Razdirana gerilskim napadima, Kolumbija je širom otvorila stranom kapitalu za eksploataciju nafte. Brazil i Meksiko uništava, između ostaloga, prljavi biznis s biogorivom.

Mnogi danas ističu kako se Južna Amerika crveni, ne od stida, već od premoći ljevičarskih ideja i partija. U Venezueli ne skrivaju kako žele stvoriti novo društvo, i pritom ističu da ne žele ponavljati greške diktature proletarijata niti onoga za što je Che Guevara umro. Ipak, neke posljednje najave koje dolaze od samih revolucionara upozoravaju da bi oni mogli ponoviti kubanske greške.

Mnogi danas ističu kako se Južna Amerika crveni, ne od stida, već od premoći ljevičarskih ideja i partija. U Venezueli ne skrivaju kako žele stvoriti novo društvo, i pritom ističu da ne žele ponavljati greške diktature proletarijata niti onoga za što je Che Guevara umro. Ipak, neke posljednje najave koje dolaze od samih revolucionara upozoravaju da bi oni mogli ponoviti kubanske greške.

Vojna birokracija pronašla je lijek: ranjenike iračkog rata proglase nesposobnima zbog poremećaja u ponašanju koje, naravno, pokazuju svi koji su preživjeli rat i dobili, recimo, šrapnel u glavu. Tada im ne moraju isplatiti invalidninu i plaćati skupe tretmane, jer je poremećaj oboljenje koje je postojalo i prije vojne službe, no eto, tek je sa zakašnjenjem primjećeno. Tako dojučerašnje heroje proglase luđacima i bace ih na cestu. Slična tužna priča je zadesila i veterane nedavnih jugoslavenskih ratova, zar ne?

Industrijski svijet vidi Afriku manje kao područje za razvoj, a više kao brdo resursa za pokupiti. Koliko je Afrika siromašna u novcu, toliko je bogata u resursima. To su vrlo dobro znali svi koji su je pljačkali i prekrajali, od doba robova, preko kolonizacije, do današnjeg humanitarnog cementiranja pozicije žrtve. Cijeđenje se nastavilo i u eri globaliziranog svijeta, pa Afrika više troši na otplatu vanjskih dugova Svjetskoj banci i MMF-u, nego što ulaže u zdravstvo ili školstvo.

Noam Chomsky govori o aktualnim američkim pripremama za napad na Iran: Međunarodni odnosi se vode vrlo slično mafiji. Kum ne prihvaća neposlušnost, čak ni od malog trgovca koji ne želi plaćati za zaštitu. Mora postojati poslušnost, inače se ideja da se naredbe ne moraju slušati može opasno proširiti. Nezavisan razvoj može biti virus koji će zaraziti i druge. Nezavisnost je bio glavni razlog napada SAD-a na Vijetnam, Kissinger je Allendea u Čileu opisao kao nezavisnog, a sa Kubom je sve izričito jasno iz internih spisa. SAD će nastaviti kažnjavati Iran zbog njegova inata.