Svijet

Eksluzivno s koncerta Marka Perkovića: Pod pritiskom negativnog publiciteta dijaspora je svoje klince uspjela dovesti u red praktički preko noći, tako da bi ih sad čovjek i na Bar Mitzvah mogao pozvati. Na koncertu je bilo sve skupa oko tisuću ljudi - od malih beba koje su zaspale majkama u naručju, do osamdesetogodišnjaka. Izgleda da je cijela zajednica došla iz pukog balkanskog inata, što su im oni htjeli zabraniti njihovog trubadura. Marko se zahvalio Katoličkoj crkvi, ali je izjavio da je kao čovjek i kao Hrvat razočaran hrvatskom diplomacijom u Sjevernoj Americi koja mu nije pružila nikakvu podršku, nego ga je izbjegavala kao kugu.

Na progresivnoj strani američkog političkog spektra pojavila se dilema: nije li zapravo Al Gore, bivši potpredsjednik SAD-a i predsjednički kandidat, a sadašnji dobitnik Nobelove nagrade za mir, isti kao George W. Bush, bez obzira na svoju formalnu retoriku? Nisu li on i Clinton, čak i ako im priznamo neke dobre namjere, napravili previše kompromisa i time postali faktički zastupnici kompanija protiv malih ljudi?

Priče iz Amerike: Za razliku od Ahmadinedžada, koji je dobio najveći auditorij na Sveučilištu, Tito je dobio malu predavaonicu na dvanaestom katu Škole za međunarodne odnose. Nije bilo ni demonstracija, ni policije, niti se rektor Sveučilišta pojavio da održi uvodni govor o Bleiburgu i Milovanu čilasu. Atmosfera je bila vrlo akademska, što pokazuje da je predavanja o diktatorima najbolje držati kad su već mrtvi.

Priče iz Amerike: Žalosno je vidjeti da se i tzv. napredni predsjednički kandidati zalažu za Ameriku većih restrikcija i manje slobode, gdje će nekonformističkoj mladeži iz lošije situiranih familija izbor biti sužen na odlazak u marince ili u zatvor, a onoj iz boljih obitelji dovodit će trećesvjetske diktatore da ih zabavljaju, dok će njihovi profesori, za svaki slučaj, da mladi ne bi slučajno zapali u iskušenje da sami formiraju svoje mišljenje, održavati uvodne govore gdje će po točkama objasniti što se od studenata očekuje da misle kad jednom odrastu unutar svoje kaste.

Sinoć je po prvi put u tijeku svog predsjednikovanja George W. Bush izjavio kako će se američki vojni angažman vjerojatno protegnuti u godine nakon njegovog mandata. Nakon što je satjerao najveću vojnu silu u zamku živog pijeska Bagdada, iz koje nema sigurnog izlaska, Bush će, kako se iz njegovog sinoćnjeg govora dalo razbrati, održavati status quo u Iraku do kraja svog mandata, a teške odluke prepustiti slijedećem predsjedniku, vjerojatno demokratu, u nadi da će se taj politički upropastiti povlačenjem vojske iz Iraka, i dovesti republikance natrag na vlast u 2012.

Prije par godina, spominjati 11. rujan, a ne iskazati moralno zgražanje nad tim strašnim činom, predstavljalo je političko samoubojstvo koje graniči s dobrim ukusom i krši bonton političke korektnosti. Šest godina kasnije više se ne možemo ne zapitati nije li Osama bin Laden ipak bio u pravu. Pogotovo ne ako pročitamo njegov posljednji govor objavljen prije par dana gotovo kao čin obilježavanja šest godina od napada na WTC.

U suradnji CNN-a i YouTube na vojnoj akademiji Citadel u Južnoj Karolini održana je demokratska debata. Ljudi sami sebe snime, ili snime pitanje u formi videa s muzikom, i upoloadiraju ga na YouTube, a CNN izabere listu takvih pitanja i postavi ih kandidatima pred globalnim auditorijem. Taj globalni demokratski pristup omogućuje svima na svijetu da postave pitanje, jer institucija američkog predsjednika danas utiče na živote svih stanovnika planete: kandidati su dobili čak i pitanje iz izbjegličkog kampa u Darfuru.

Boris Reitschuster: Putin - Kamo vodi Rusiju: Na pitanje novinara njemačkog Sterna: Naš bivši kancelar, Gerhard Schroeder, vjeruje da ste Vi istinski demokrat, Putin odgovara: To je istina, ali ima nešto zbilja žalosno s tim u vezi. Ja sam danas jedini pravi demokrat na svijetu. Pogledajte Guantanamo, pogledajte batinanje demonstranata po zapadnoj Europi, pa će vam biti jasno o čemu govorim. Otkako je Gandhi umro, čovjek više nema s kim pošteno popričati...

Kako to da su ekonomski pokazatelji - dionice, kamatne stope, inflacija, stopa nezaposlenosti, rast proizvodnje, itd. - fantastično optimistički, a da su ljudi u dugovima (prosječni Amerikanac ima ušteđeno nula i sedam tisuća dolara duga), oduzimaju im domove jer nisu u stanju plaćati hipoteku, nemaju zdravstveno osiguranje, jedva sastavljaju kraj s krajem radeći dva posla, nikud ne putuju, jer nemaju za to para i uopće kvaliteta života im je razočaravajuća u usporedbi čak i s Hrvatskom, a kamoli s razvijenim zemljama Zapadne Europe, kao što je to Michael Moore zaključio u svom monologu dok je tužno šetao Parizom?